kulturni magazin

2019 Nenad Polimac, Život u filmu 1: Uzori i dosezi

Sadržaj

Uvod

Uvod u publicistiku

„Film“ – beogradski list o filmu, 1950-1952.
Razgovor s Vickom Rasporom
Vicko Raspor: „’Manon’ model 1948.“
Vladimir Pogačić: „Mesto pod suncem“
Stanislav Vinaver: „Svirepost prvih Čaplinovih filmova i zadaci stvaralačke mašte“
Vicko Raspor: „Zabranjena ‘Džungla na asfaltu’“

Časopis za pamćenje – „Film danas“
Branko Vučićević: „Mala tešlinologija za početnike“
Branko Vučićević: „Jedan od zaista velikih“ (Luchino Visconti: „Senso“)
Branko Vučićević: „Moderna režija“ (Douglas Sirk: „Potamneli anđeli“)

Hičkokovci – između respekta i prezira
Bibliografija hičkokovaca

„Film“ – kratak i uzbudljiv život jednog filmskog časopisa, 1975-1979.

Klasici hrvatskog filma

Oktavijan Miletić
Između horora i kulturfilma
Oktavijan Miletić, Tobis Filmkunst i „Agram“
Miletić na DVD-u

Branko Marjanović
Slučaj „Ciguli Miguli“
Nespreman za igrani film
„Straža na Drini“

Branko Belan
„Koncert“ – prvi veliki odskok hrvatskog filma
Slučaj filma „Pod sumnjom“
Sudbonosna promemorija

Branko Bauer
„Prekobrojna“ i „Licem u lice“ – drukčiji pogled na etablirane vrijednosti
Veliki povratak Bauera – „Zimovanje u Jakobsfeldu“
Branko Bauer i sestre Baković – in memoriam
Novi život „Tri Ane“
Znate li tko je Lustig? Arnošt Lustig

Zvonimir Berković
Kako je televizija nokautirala kinematografiju
„Kontesa Dora“ – ljubić za kulturne Hrvate
Svođenje računa – biografski intervju
Od Krleže do partizana – nerealizirani projekti

Ante Babaja
Birokratska sjekira – intervju u povodu „Izgubljenog zavičaja“
„Izgubljeni zaviča“j – čuđenje za budućnost?
Prvi susret s poznim remek-djelom – dokumentarac „Dobro jutro“
Mislim da će ovaj film naći svog gledatelja – intervju
Volio bih da napokon revaloriziraju moj film „Kamenita vrata“ – intervju
Nikome ništa nije dugovao – nekrolog

Krešo Golik
Prinudni smijeh – „Imam dvije mame i dva tate“ i „Tko pjeva zlo ne misli“
Svijet podijeljen na Dudeke i Cinobere – razgovor u povodu premijere „Gruntovčana“
„Gruntovčani“ – najbolja serija Televizije Zagreb

Vatroslav Mimica
„Seljačka buna“ – najveći projekt hrvatske kinematografije
Promašaj – o „Seljačkoj buni“, 1975.
Peplum o Nikoli Šubiću Zrinjskom – „Sulejman veličanstveni“

Nikola Tanhofer
Strah od Beograda – Hrvatska televizija preko volje prikazuje „H-8…“
Tko je tko u filmu „H-8…“
„H-8…“ – glumac Igor Galo pokušava režirati novu verziju filma
„Dvostruki obruč“ – partizanski triler koji je najavio špageti-vesterne

Zoran Tadić
„Ritam zločina“ – trideset godina poslije
Sjećanje na Zorana Tadića
„Drvo života“ – propuštena prilika za najbolji film o Domovinskom ratu

Fadil Hadžić
U Puli i Motovunu su mu zaboravili na osamdeseti rođendan – intervju
Élan vital Fadila Hadžića – nekrolog
„Lov na jelene“ – najprovokativniji hrvatski film

Tomislav Radić
„Živa istina“ na novoj procjeni u povodu objavljivanja na DVD-u, 2010.
Važno otkriće u Cannesu
„Tri priče o nespavanju“
Istine i laži
Hrvatsku je obuzeo kolektivni osjećaj stida – intervju u povodu filma „Kotlovina“
Odlazak najvažnijeg modernista hrvatskog filma – nekrolog

Hrvatski animirani film

Nedeljko Dragić
Između naručenih i autorskih radova – susret u Münchenu
Festivalska špica kao udžbenik animacije
„Tupko“ i „Vinko“ – dvije sjajne knjige stripova

Borivoj Dovniković
Dva izbjeglištva i dva povratka – politički provokativna knjiga karikatura

Profesije

Kruno Heidler
Prva hrvatska autorska filmska produkcija – DVD-ovi s ostvarenjima Filmskog autorskog studija (FAS-a)
Jedini kreativni producent socijalističkog razdoblja
FAS Krune Heidlera u proljeće 1972. priprema film „Atentat na Stjepana Radića“
„Atentat na Stjepana Radića“ – ulomci nerealiziranog scenarija Zorislava Ugljena

Eksperimentalni film

GEFF – radikalni filmski eksperiment za kojim je Zagreb poludio

Mihovil Pansini, zaboravljeni majstor hrvatske filmske avangarde – nekrolog

Ivan Martinac
Na tragu Dreyera i Bressona – retrospektiva u kinu Tuškanac
Zaboravite fabulu, jedino je važan vizualni prosede – dokumentarni film Zdravka Mustača
„Kuća na pijesku“, jedini cjelovečernji igrani film Ivana Martinca

Tomislav Gotovac
Kao u filmu „Montparnasse 19“
Jedan vrlo neobičan sprovod
„Tomislav Gotovac bio je gigantska figura svetskog filma“ – knjiga Slobodana Šijana
U Krajiškoj 29 počeo je djelovati Institut Tomislav Gotovac
Provokator, kolumnist, umjetnik – osamdeset godina od rođenja
Anticipator kriza – objavljena još jedna knjiga o Gotovcu

Kazala

Kazalo osobnih imena
Kazalo naslova filmova i televizijskih serija
Kazalo imena i naslova institucija, knjiga, časopisa, televizijskih emisija, kazališta i drugoga

Uvod

Potkraj pedesetih godina u Zagrebu teško je bilo oteti se zovu filma. Broj kina se povećavao, naslovi su postajali sve atraktivniji, procvala je i domaća kinematografija, imali smo i dvoranu kinoteke, a kad smo se zamorili Hollywoodom, stigao je novi val i autorski film. Još u osnovnoj školi znao sam tko je Michelangelo Antonioni, izgledavao do besvijesti njegovu „Avanturu“, obožavao „Vrtoglavicu“ Alfreda Hitchcocka, ali u meni nije bilo nikakve kreativne iskre, pa nisam ni pomišljao na studij na Akademiji. Radije sam se opredijelio za Filozofski fakultet, a filmu sam ostao blizu tako što sam počeo pisati o njemu. Najprije povremeno, u razmjerno liberalnim omladinskim glasilima (čak i nakon Karađorđeva), zatim i u izdanjima najveće hrvatske novinske kuće „Vjesnik“ (osobita je čast bila kad bi ti naručili članak u šminkerskom Startu), međutim, u krugu mlađih filmoljubaca kojem sam pripadao znalo se što nam treba – vlastiti filmski časopis. Već smo gutali američki „Film Comment“, britanski „Sight & Sound“, njemački „Filmkritik“, imali jasan koncept što bismo htjeli a što ne, no tek kad smo se sredinom sedamdesetih izborili za časopis „Film“, mogli smo se smatrati ozbiljnim kritičarima. Ne samo da smo bili u prilici izdvajati ono što smo u svjetskoj kinematografiji smatrali najvažnijim (zahvaljujući solidnom kino repertoaru i programima stranih kulturnih centara malo nam je toga tih godina promaklo), nego smo mogli revalorizirati i domaću baštinu. Više nam je značilo otkriće zanemarenog filma Branka Belana „Koncert“ (1954) nego pisanje o nekom američkom ili njemačkom dragulju iz Kinoteke. Ovi potonji su do nas ionako stigli sa zamjernom reputacijom, a za Belana smo znali samo mi. Također, važno je bilo i istraživanje tradicije filmskih časopisa u nas, tko su bili naši prethodnici i zašto su se tako kratko održali: najviše tri godine, a i ni mi u tom pogledu nismo previše odskakali, vijek trajanja nam je bio samo 5 godina. To je vrsta publikacija koja se lako gasila zbog nepouzdanih dotacija: film je kotirao puno slabije od književnosti, a opstati na tržištu isključivo prihodima od prodaje bila je puka iluzija.

U tri knjige pod zajedničkim naslovom „Život u filmu“ namjera mi je izložiti svoja iskustva filmskog kritičara. Prva knjiga započinje odjeljkom „Uvod u publicistiku“, jer to je temelj na kojem je sve kasnije nastajalo. Odabrani su samo oni časopisi koji su na mene ozbiljno utjecali, kao i jedan koji uopće nije postojao: šezdesetih godina vrlo agilna kritičarska generacija, pomalo posprdno nazvana „hičkokovci“, nikad nije dobila svoj časopis, ali je po njihovim napisima u tadašnjem tisku i nastupima na televiziji bilo jasno da imaju puno zajedničkog, međutim, nemaju medij u kojem bi to izrazili. Sve sam ih pratio a neke i iznimno cijenio.

U drugom odjeljku „Hrvatski filmski klasici“ predstavljen je svojevrsni panteon domaćih redatelja. Kriteriji su različiti, Branko Marjanović možda ne bi zavrijedio takvu počast, ali režirao je film „Ciguli Miguli“ po scenariju Jože Horvata koji je skoro puna četiri desetljeća čekao na premijeru u kinima i na televiziji, nije izravno zabranjen ali je 1952. završio u bunkeru i nakon izdavanja dozvole za prikazivanje 1977. još više od desetljeća nije bio podoban. Marjanović je poslije napravio blistav opus filmova o flori i fauni („Mala čuda velike prirode“ i dr.), koji su svjedočili da su mu dokumentarci više odgovarali od igranih filmova. Oktavijan Miletić je pak režirao prvi hrvatski cjelovečernji zvučni igrani film „Lisinski“ (1944), u dijelovima izvrstan, u cjelini vrlo nesiguran, ali mu je zato amaterski opus s kraja 20-ih i prve polovice 30-ih dostatan da ga smatramo prvim važnim hrvatskim filmskim autorom, dok su dokumentarci koje je snimio za njemački „Tobis Filmkunst“ zavrijedili da ga zovemo i prvim pravim filmskim profesionalcem. Svi drugi redatelji odabrani su po mom kritičarskom sudu, s time da sam namjerno izbjegao generaciju koja se afirmirala u novom mileniju, jer ona zaslužuje poseban prostor.

Također, u slučaju redatelja kao što je Vatroslav Mimica, izbjegao sam njihove najpoznatije filmove, više me zanimalo poigrati se s dva različita prikaza njegova spektakla „Seljačka buna 1573.“, jednim pisanim u razdoblju dok sam bio „mladi gnjevni kritičar“, i drugim kad me više zanimalo očitati redateljeve tendencije i kulturalni kontekst samog ostvarenja. Koji vam se danas čini meritornijim, procijenite sami. Budući da se o njegovim najboljim filmovima „Kaja, ubit ću te!“, „Događaj“ i „Prometej s otoka Viševice“ naveliko pisalo (upozorio bih na kritiku Renate Adler u „New Yorkeru“ nakon premijere „Kaje“ na „New York Film Festivalu“), poticajnije mi je bilo usmjeriti se na talijansko-jugoslavensku koprodukciju „Sulejman veličanstveni“ ili „Tvrđava Samograd“ (1961), koju ni sam redatelj nije gledao od vremena kad ju je završio, a koja znatno nadilazi kvalitetu tipičnih pseudopovijesnih filmova koji su se u nas snimali. U odjeljak o Branku Baueru dodao sam biografski članak o velikom češkom piscu Arnoštu Lustigu, budući da su njih dvojica na prijelazu 60-ih u 70-e pokušali progurati scenarij po njegovoj noveli „Djevojka s ožiljkom“, ali su ih odbili na hrvatskom fondu za kinematografiju.

Sve redatelje kojem sam uvrstio u hrvatske filmske klasike dobro sam poznavao (Belana možda najslabije), sa svima osobno razgovarao ili pravio duže ili kraće intervjue, a po publicističkim vrstama knjiga je jako raznolika, budući da je dio tekstova objavljivan u novinama, koje zahtijevaju ležeran, kolokvijalan stil, a dio u knjigama i časopisima. Napisi nisu stilski mijenjani, držali su se tada prevladavajućih pravopisa, ali su neke činjenice prilagođene novim otkrićima i događajima.

Iako u prvoj knjizi dominiraju dugi igrani filmovi, jedan je odjeljak posvećen animaciji. Izdvojena su dvojica po meni najvažnijih autora, Nedeljko Dragić i Borivoj Dovniković (Zlatka Grgića nema, intervju u „Filmu“ ne smatram vlastitim autorskim djelom, u njemu je dominantnu ulogu imao Hrvoje Turković), jer su oni najdosljednije razvili ono što je u animaciji najvažnije: obojica su vrhunski crtači i njihovo je umijeće – pogotovo u slučaju Dragića – impresivno pretvoreno u crtani film. Dovniković me pak impresionirao svojih političkim karikaturama iz devedesetih, u kojima je bilo oštrine rijetko prisutne u njegovim animiranim filmovima. Zašto nema Dušana Vukotića? Unatoč Oscaru za „Surogata“, njegovo crtačko umijeće nije bilo takvo da bi se moglo mjeriti s Dragićevim, Dovnikovićevim ili Grgićevim, pa nimalo slučajno da je vrlo rano počeo eksperimentirati s kolažima i kombinacijama igranog i animiranog filma. U knjizi svakako nedostaje Vlado Kristl, no nikad nisam imao prilike razgovarati s njim.

Odjeljak „Profesije“ sadrži nekoliko priloga o Kruni Heidleru, jedinom kreativnom producentu hrvatske kinematografije. U nas se stalno griješi kad se direktore poduzeća kao što je Sulejman Kapić (Jadran film) naziva producentima, oni najčešće nisu ni znali što nastaje u njihovim pogonima. Ulogu producenata tada bi preuzimali redatelji, koji su povremeno postajali i šefovi marketinga. Naprotiv, Heidler je za kratkotrajnog razdoblja na čelu FAS-a (Filmskog autorskog studija), od 1967. do 1973., realizirao tri izvrsna filma – „Slučajni život“ Ante Peterlića, „Lov na jelene“ Fadila Hadžića i „Živu istinu“ Tomislava Radića – i ne mali broj zanimljivih kratkih igranih i dokumentarnih filmova. Poduzeće mu je završilo u stečaju zbog prevelike produkcije i premalih prihoda. U taj odjeljak svakako bi spadao i direktor fotografije Tomislav Pinter, no naši su se razgovori svodili na brbljanja uz kavu, jedini ozbiljniji intervju vodili smo za emisiju Televizije Zagreb „Moderna vremena“, dok je on snimao „Gluvi barut“ Bate Čengića u Bosni, a knjiga Vanje Černjula „Subjektivni kadrovi“ (Propeler film/Zagreb film festival, Zagreb, 2004) mislim da ga posve dobro i dovoljno predstavlja.

Naposljetku, odjeljak „Eksperimentalni film“ posveta je trojici najvažnijih autora te filmske vrste, Mihovilu Pansiniju, Ivici Martincu i Tomislavu Gotovcu. Prvi je pokrenuo GEFF, koji je s vremenom postao najvažnija smotra eksperimentalnog filma, ali nije imao više od četiri izdanja, dok je sam Pansini svoje najkreativnije razdoblje završio 1963. Martinac je već ostavio znatan trag za svog studija u Beogradu (njime je posebno bio impresioniran Živojin Pavlović), poslije je u Splitu napravio zavidan opus, pa i jedan cjelovečernji film, „Kuća na pijesku“ (1985), ne odričući se poetike svojih eksperimentalnih filmova, dok je Gotovac najzaslužniji što su se nekadašnji amaterski filmovi počeli nazivati eksperimentalnim.

Što tu nedostaje? Svakako dokumentarni film, no problem je što se u razdoblju kojim se knjiga bavi, a to najčešće završava krajem osamdesetih (izuzetak je Tomislav Radić koji je iznova procvao sredinom prvog desetljeća novog milenija), ta vrsta bila tek predah redateljima između njihovih dugih igranih filmova i uglavnom su dominirale kratke forme. Bilo je tu i remek djela („Od 3 do 22“ Kreše Golika i dr.), no da se tom filmskom vrstom bavim danas, morao bih joj posvetiti posebno poglavlje, ako ne i čitavu knjigu, kako zbog Factuma Nenada Puhovskog tako i sjajnih filmova Gorana Devića, Biljane Čakić, Silvestara Kolbasa, Danka Volarića i mnogih drugih.

Druga knjiga usmjerava se na redatelje iz regije, polemike i filmska otkrića, a treća na strane filmske uzore, razgovore s renomiranim inozemnim redateljima i neobične slučajeve koje ne smijemo zaboraviti. Za život proveden u filmu posve dovoljno.

Komentiranje je zatvoreno.