2016-01-15 Bauer Pridjite blize KORICE
Dva poglavlja iz knjige:
2015 Bauer Pridjite blize 114-125 Uzareno
2015 Bauer Pridjite blize 158-160 Patuljci
Iz razgovora Antonele Marušić s autoricom:
Vrag zna kako je među korice iste knjige Bauer uspjela ugurati osvrt na kazališnu predstavu BADco., film Melankolija Lars Von Triera, putopis po Turskoj, Gruziji i Azerbajdžanu, esej o džemperićima za čajnike, esej o vožnji motociklom, vrtnim patuljcima, na kraju poglavlje iz doktorske disertacije o Raimundu Hogheu i još dobar broj naizgled nespojivih tema, ali uspjela je – o tome nema spora.
Za početak sam je pitala što to govori o njoj kao autorici. Pristala je zaigrati malo pseudožurnalističku bocu istine i evo što im je odgovorila:
“Oduvijek su me fascinirali klasifikacijski sustavi, pitanje kako smo organizirali svijet i po kojim kriterijima smo ga poslagali u ladice. Kada pogledaš recimo Klasifikaciju znanstvenih i umjetničkih područja i polja Državnog zavoda za statistiku RH naći ćeš recimo da u polju 7.06 plesna umjetnost i umjetnost pokreta imamo grane: 7.06.01 klasični balet, 7.06.02. suvremeni balet (? op U.B.), 7.06.03. koreografija, 7.06.04 pantomima i 7.06.05 scensko kretanje. Ako s druge strane pogledaš britanski Joint Academic Coding System (JACS) v. 1.7 Agencije za statistiku u visokom obrazovanju, tamo će stajati pod W500 ples, a pod W510 koreografija, pod W520 tjelesna svjesnost, W530 povijest plesa, W540 tipovi plesa i W590 ples koji nije nigdje drugdje klasificiran. Ako pak konzultiraš Australsku i novozelandsku standardnu klasifikaciju istraživanja Australskog ureda za statistiku i Novozelandskog ureda za statistiku, izvedbene umjetnosti i kreativno pisanje, primjerice, bit će u istoj grupi, pod brojem 1904 (ples pod 190403, a kreativno pisanje (koje uključuje dramsko pismo) pod 190402).
Jasno je da klasifikaciju znanja i područja prati velika doza arbitrarnosti i kontingentnosti umjesto logičke dosljednosti, a kriteriji po kojima su se grupirala područja kombinacija tradicije i specifičnosti lokalne povijesti razvoja znanja s jedne strane te, s druge strane, pritiska svakodnevice i suvremenog razvoja polja, koja se otima povijesno utemeljenim načinima organizacije materijala. Neke od bizarnosti, kao, primjerice, upotrebu sintagme “suvremeni balet” u klasifikaciji Državnog zavoda za statistiku pod kojom bi se, pretpostavljam, trebao kriti suvremeni ples lako je ispraviti, ali stvar je u tome da je bilo kakva klasifikacija odraz lokalnih tradicija mišljenja o nekom predmetu, u nekom zadanom trenutku. A one su, naravno, podložne promjeni.
E sad, krenimo s druge strane – kada pišem o predstavi, a ta se predstava bavi fizičkim karakteristikama nafte, moram sjesti i proučiti o čemu se tu radi. Ali moram i odabrati što mi je od te ogromne hrpe informacija relevantno, a što nije – naravno da neću postati inžinjerka naftnog rudarstva da bih napisala tekst o predstavi. Dakle, ono što ću pokušati shvatiti nije samo pitanje nafte, nego i pitanje toga što je oko te nafte relevantno za problem kojim se predstava bavi, a što je naprosto nebitno u kontekstu predstave. Koja je, npr., logika distribucije nafte, i, primjerice, kako se to odražava na tipove društvenog uređenja– naravno, stvar može biti i u nečemu posve drugom. Međutim, bitno je napomenuti i da se ne bave sve predstave, samo zato što su predstave, stvarima na način koji bi mi omogućio da kroz njih mislim i o svijetu i o njima.
Nagurati sve te raznorodne tekstove u jednu knjigu trebalo bi učiniti jasnim taj tip pristupa materijalu, koji ide za pronalaženjem problema ili pronalaženjem nekog zareza, ili točke ili upitnika, nečega zbog čega ćemo se na nekim stvarima zaustaviti, a na nekima nećemo, bez obzira je li riječ o predstavi, vazi za cvijeće ili društvenoj igri. I naravno da se nećemo svi zaustavljati po istoj logici, ali to je upravo ono što mene zanima, možda čak i više od konkretne predstave, vaze za cvijeće ili društvene igre. Što je to, u svemu tome, što neke stvari čini vrednijima od nekih drugih, po kojoj smo se logici odlučili za nešto, a ne za nešto drugo, i kako to opravdavamo? I kako to artikulirati a da se ne limitiramo na odgovore u obliku psiholoških motiva, uvjetovanja iz djetinjstva i naučenih obrazaca ponašanja,” pokušava Una objasniti vječnu dvojbu onih koji umjetnost gledaju i o njoj kritički pišu i/ili govore.
“Citirala bih Donellu H. Meadows iz knjige Thinking in systems ‘Možeš vidjeti neke stvari kroz leću ljudskog oka, neke stvari kroz leću mikroskopa, neke kroz leću teleskopa, a neke druge kroz leću teorije sistema. Sve što se vidi kroz različite vrste leća stvarno jest tamo. Svaki način gledanja omogućava da naše znanje o čudesnom svijetu u kojem živimo postaje još malo potpunije.’
U ovom kontekstu, to bi značilo da promatram život kroz leće nekoga koga prvenstveno zanima kazalište i ples, ali ako kažem da sam teatrolog, time prvenstveno govorim o lećama koje koristim, a tek onda o žanru, grani, odnosno polju kojim se bavim. Tretiram svijet kao kazalište i obrnuto.”
Cijeli razgovor:
Iz razgovora Srđana Sandića s autoricom:
“I za kraj — kako vidiš trenutnu radikalizaciju u našem kulturnom i političkom polju? Najavljena kontrarevolucija se pedantno provodi. Relativiziraju se temeljne antifašističke vrijednosti i dosezi, od prava žena na tijelo, pozdrava Za dom spremni, ponovnog progona umjetnika, i intelektualaca. Plagijat kao pojam je dobrom dijelu akademske scene nejasan. Može li se išta suvislo reći na ove bizarne i opasne aktivnosti?
Desničarska radikalizacija i plagijat odnosno šire pitanje vrednovanja (hrvatske) znanosti (i kriterija za umjetničko djelovanje) dva su odvojena pitanja koja se susreću samo u nekim specifičnim točkama. Mislim da je bitno probati anticipirati koje bi mogle biti šire posljedice afere plagijat. Ona će s jedne strane, nadam se, rezultirati višim kriterijima u znanosti u Hrvatskoj, pročišćenju nekih mutnih mjesta oko kriterija za napredovanje u zvanjima i slično, ali s druge strane treba biti oprezan prema toj beskonačnoj i nemilosrdnoj neoliberalnoj kvantifikaciji znanja i znanosti: više, brže, jače.
Zanimljiv je primjer Wadima Strielkowskog, češkog znanstvenika koji je u roku od tri godine objavio 17 knjiga i 60 članaka za znanstvene časopise. Knjige je objavljivao kao samizdate iako u bazama podataka izgleda kao da je izdavač Fakultet za društvene znanosti. Značajan broj tih članaka bio je objavljen u časopisima koje indeksiraju SCOPUS i Web of Science baze podataka (dakle računaju se kao posebno relevantni za napredovanje u zvanju, a u obrascima koje ispunjavamo svake godine o znanstvenoj produktivnosti to su jedine dvije baze koje se spominju). Međutim, zapravo je riječ o predatorskim časopisima kojima je jedini fokus objava sama, ili financijska korist. Osim toga, te knjige i članke zapravo nitko nije čitao, oni su ekstenzivno reciklirali mali broj irelevantnih ideja, ali je sama činjenica njihova objavljivanja bila veliki plus u evaluaciji istraživanja te, posljedično, rezultirala povećanjem financiranja Strielkowskijevih projekata.
Problem je također i kad se model prirodnih znanosti nemilosrdno pokušava zalijepiti na humanistiku ili, konkretnije, na znanost o umjetnosti, kao da je riječ o identičnim mehanizmima vrednovanja. Što se tiče, recimo, kriterija citiranosti – moj najcitiraniji rad bio je onaj koji se bavio zvijezdom europskog konceptualnog plesa Jérômeom Belom. Radi se o europski prepoznatom plesnom autoru, naravno da će se taj članak tražiti i citirati. Banalno rečeno – ljude zanimaju teme o kojima pričaju drugi ljudi, oni vole gledati one predstave na kojima je već netko bio i pisati o njima. To naravno ima smisla, ali puno govori o raspodjeli moći, utjecaja, marketingu, načinu na koji funkcioniraju europske producentske mreže, geografiji i sociologiji.
Dakle, ne radi se samo o pitanju kvalitete nekog autora kao autonomne vrijednosti u potpunosti odvojive od socijalnih procesa. Cijelo 20. stoljeće bavilo se time da razotkriva logiku vrednovanja, logiku gledanja, okvire smještanja, ekonomske i klasne faktore i pozicije prednosti. Ne želim nipošto braniti relativističku poziciju i argumentirati nemogućnost vrednovanja, nego upravo suprotno. Mehanizmima vrednovanja mora se oprezno i kreativno pristupiti, umjesto da ih se svodi samo na one mehaničke, numeričke ili kvantifikatorske (dakle na broj publike, broj citata, posjećenost web stranica). Na taj način svi gubimo pred Kardashianima, i to za nekoliko hiljada godina.
Kad se tome pridodaju veliki profiti multinacionalnih izdavača znanstvenih časopisa koji počivaju na radu znanstvenika plaćenih i javnim novcem, i cijela zatvorena logika umjesto otvorene razmjene znanja, stvari postaju jako kompleksne. Natjecateljska utakmica koja ne vodi računa o drugim kategorijama kao što su solidarnost i pravednost, vrijednost za zajednicu, vrijednost istraživanja koje ne donosi neposredne ekonomske rezultate, nije dobra baza niti za dugoročnu održivost niti za smislenost ljudskog postojanja. U odnosu prema tim stvarima, pitanje plagijata je je prilično jednostavno. Moglo bi se sad reći da pušem na hladno, jer je u Hrvatskoj problem mala znanstvena produktivnost a ne obrnuto, ali treba imati na umu širu priču a ne samo ono što nam je direktno pred nosom.
Što se tiče desničarske radikalizacije – mislim da je od očajavanja bitnije stalno iznova ponavljati da su sva socijalna prava, slobode i vrijednosti za koja su se generacije godinama borile, i za koja smo mislili da smo ih dogovorili kao neki nulti stupanj koji više ne trebamo tematizirati, ugrožena. Možemo ih lako izgubiti, onoliko lako koliko su se neki drugi ljudi za njih (i za nas) teško izborili. I nema nikog drugog kome tu borbu možemo prepustiti, ma koliko ona bila prije svega dozlaboga dosadna, kao da slušaš istu stvar na repeat dok ti se moždane vijuge ne izravnaju.”
Cijeli razgovor: