kulturni magazin

2004 Lasić – članci, razgovori, pisma

Priznati svoje nesnalaženje vrhunac je intelektualno-moralne smionosti, a ostalo je uglavnom prevara.
Miroslav Krleža (u razgovoru s Predragom Matvejevićem, «Vjesnik». 3. ožujka 1973.)

Ako bih o slijedećemu stoljeću nešto trebao predvidjeti, tada bih se odvažio predvidjeti kako će jedna od sablasti koja će se nadviti nad njega biti sablast identiteta.
Branko Matan (u anketi «Zareza»: Maleni smo prema stoljećima, 20 siječnja 2000.)

O ne daj da pticu zatočim u pticu ne
daj mi imenovat uvijek tek neletivo kosim
me kutovima pouči poput glazbe zaljuljanim
putovima ne daj mi ruku koja jednostavno
ruka taj batrljak kuka kojom suhoća već
grabi da me uhvatishvati izmicanju
pouči me o ne daj mi odnosne rečenice ne
daj mi sobu od spepeljenih slova ne daj mi
sljepilo noći krletku dana
Hrvoje Pejaković: Umjesto nadgrobnog natpisa

LEKTORSKA NAPOMENA. Građu I. knjige od predgovora (Nekoliko uvodnih napomena) do VI. cjeline (Pisma), obilježava nastojanje da se svi tekstovi – nastali u velikom vremenskom rasponu i veoma različitim povodima – što je više moguće usklade s principima i normama današnjeg pravopisa.
Međutim, Pisma, koja ponajčešće nose izrazit pečat ličnog, često intimnog osjećanja i mišljenja i autora i njegovih su-pisatelja, ostavljena su, uz tek najnužnije korektorske zahvate, u cijelosti onakvima kako su napisana i ovdje kao takva objavljena.

SADRŽAJ

Nekoliko uvodnih napomena………………………………………………………………….I-LII

I. Istupi i nastupi……………………………………………………………………………………… 1 –
1. Uvodna riječ na obrani doktorske radnje «Milutin Cihlar Nehajev»
održane na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dne 6.
srpnja 1965…………………………………………………………………………………
2. Riječ u razgovoru o knjizi prof. dr. Ive Frangeša «Studije i eseji»,
1968…………………………………………………………………………………………..
3. Uvodna riječ na sastanku mađarskih i hrvatskih književnih
kritičara i povjesničara, 1971………………………………………………………..
4. Riječ u razgovoru o «Sukobu na književnoj ljevici 1928-1952»
održanom u Beogradu 24. i 25. veljače 1971……………………………………
5. Izlaganje i razgovor na Književnom petku u Zagrebu 9. travnja
1982. u povodu knjige «Krleža. Kronologija života i rada»…………………
6. Izlaganje i razgovor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 16.
travnja 1982. u povodu knjige «Krleža. Kronologija života i
rada»……………………………………………………………………………………………
7. Okrugli stol Krleža – Čengić. Riječ u diskusiji, 1985…………………………
8. Zahvala na nagradi «Ivan Goran Kovačić» kojom je nagrađena
«Krležologija I-III», 1990……………………………………………………………….
9. O nekim problemima hrvatske kulture. Prilog raspravi o hrvatskoj
kulturi na osnivačkoj skupštini International Croatian Initiative
(ICI) u Londonu 9. i 10. svibnja 1992……………………………………………….
10. Govor na promociji knjige Dražena Budiše «Razgovori o
hrvatskoj državi», održan 4. svibnja 2001…………………………………………….

II. Eseji i članci…………………………………………………………………………………………….
1. Tri moderna pogleda na Erazma Rotterdamskog: Huizinga. Zweig, Krleža,
1988…………………………………………………………………………………………….
2. Kuzmanovićevo viđenje «Balada», 1985……………………………………………
3. Tekstovi u «Krležijani I/ II» (Antiteza, Brabant, Bruegel, Erazmo
Rotterdamski, de Gaulle, 1993.; Netko, «Špijunska afera Luje
Vojnovića», 1999.)…………………………………………………………………………
4. Hrvatska u evropskom obzorju, 1994………………………………………………….
5. Filozofski temelji Krležina djela («Krležina filozofija»), 1994………………
6. Savršena osamljenost, čista i bolna, 1994…………………………………………….
7. Nad grobom. Nećemo Te zaboraviti, 1994…………………………………………
8. Oto Šolc – bitak u vremenu, 2001………………………………………………………
9. Pogovor knjizi pjesama «Crni leptiri» Ljubice Koren-Željkove,1995 ……….
10. Predgovor knjizi Dražena Budiše «Razgovori o hrvatskoj državi», 2001 …………
11. «Knjiga zapisa» Josipa Vanište, 2001. ………………………………………………………….

III. Recenzije………………………………………………………………………………………….
1. André Gorz: «Le traître». 1961…………………………………………………………..
2. J. – P. Manchette: «Nada»», 1973……………………………………………………….
3. Taras Kermauner: «Mala odisejada slovenskog intelektualca», 1975…..
4. Mirko Tomasović: «Komparatistički zapisi», 1975……………………………..
5. Bruno Popović: «Književna Evropa i drugi eseji. Prilozi humanističkoj
kritici vremena», 1975………………………………………………………………………..
6. Mirko Rogošić: «Orfejev izlazak. Eseji i kritike», 1975……………………….
7. Aleksandar Flaker: «Proza u trapericama», 1975…………………………………
8. Ante Stamać: «Slikovno i pojmovno pjesništvo», 1975……………………….
9. Zlatko Vince: «Putovima hrvatskog književnog jezika. Lingvističko-
kulturnopovijesni prikaz filoloških škola u 19. stoljeću i njihovi
izvori», 1976.; Vinceovo pismo Lasiću…………………………………………………
10. Josip Silić: «Organizacija vezanog teksta. Lingvističko-stilistički
pristup nadrečeničnom jedinstvu hrvatskoga književnog jezika»,
1976……………………………………………………………………………………………………
11. Dubravko Jelčić: «Život i djelo Josipa Kosora. Prilog tezi o
autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj književnosti», 1977……………
12. Josip Vrana: «Peto evanđelje», 1977………………………………………………….
13. Ivan Pederin: «Njemački i austrijski putopisci o jadranskoj
Hrvatskoj», 1977……………………………………………………………………………….
14. Miljkan Maslić: «Stvarnost nestvarnog», 1977.; Maslićevo
pismo Lasiću; Miljkan Maslić: «Analiza tekstova beogradskih
nadrealista», 1989………………………………………………………………………………
15. Veljko Mićunović: «Zapisi iz Moskve», 1977……………………………………
16. Hugh Thomas: «The Spanish Civil War», 1978………………………………..
17. Mira Bogdanović: «Srpski radnički pokret 1903-1914»,
1988………………………………………………………………………………………………….
18. Milo Dor: «Mitteleuropa. Mythe et réalité», 1997……………………………..

IV. Intervjui i razgovori……………………………………………………………………………………….
1. Sukob dviju vizija. Intervju. Razgovor vodio Stevo Ostojić,
«Nin», 3. siječnja 1971…………………………………………………………………………
2. Krleža je jedini vidio kolika je cijena «bratskog zagrljaja».
Tuđman i Krleža razišli su se u strategiji. Intervju. Razgovor
vodio Mirko Galić, «Nedjeljna Dalmacija», 28. travnja i
5. svibnja 1993……………………………………………………………………………………
3. Intervju u TV emisiji «Slikom na sliku». 5. prosinca 1993.
Razgovor vodio Dubravko Merlić………………………………………………………
4. Izlazim iz Matice hrvatske jer nije objavila knjigu Branka
Matana Domovina je teško pitanje, koja ujedinjuje Krležina Hrvatskog
boga Marsa, Deset krvavih godina i Na rubu pameti. Intervju. Razgovor
vodila Ines Sabalić, «Globus», 6. studenoga 1998……………………………….
5. Da je nakon zločina u Ahmićima 500 tisuća Zagrepčana porazbijalo
Pantovčak, vlast bi drukčije reagirala. Intervju. Razgovor vodili Mirko
Galić i Marko Grčić, «Globus», 7. travnja 2000………………………………….
6. Za prepoznavanje zločina ne treba povijesna distanca. Intervju.
Razgovor vodio Petar Glodić, «Karlovački list», 16. lipnja 2000………..
7. Demokracija će više nevolja imati s lijevim totalitaristima. Intervju.
Razgovor vodio Željko Krušelj, «Večernji list», 18. lipnja 2000………….
8. Hrvatskoj prijeti opasnost od pojave nove autokracije. Intervju.
Razgovor vodio Ivica Radoš, «Jutarnji list», 18. lipnja 2000……………….
9. Nakon «Sukoba na književnoj ljevici» postao sam zvijezda i
Krleža me zavolio, a nakon «Kronologije», kritičke prema njemu,
nije me želio više nikada vidjeti: danas i sam mislim da sam bio
prestrog prema njegovu ponašanju nakon 1945. Intervju. Razgovor
vodila Mirjana Dugandžija, «Nacional», 21. lipnja 2000……………………..
10. Razgovor u televizijskoj emisiji «Misli 21. stoljeća», 12. lipnja
2001. Razgovor vodio Branimir Bilić…………………………………………………

V. Tri pisma …………………………………………………………………………….
1. Pismo Igoru Mandiću. Pariz, 28. lipnja 1997……………………………………….
2. Igor Mandić: Pismo Stanku Lasiću. Zagreb, 7. srpnja 1997…………………
3. Igor Mandić: Fatalna privlačnost. Intervju. Razgovor
vodio Boris Rašeta, «Identitet», rujan 1997………………………………………….
4. Pismo Vlahi Bogišiću. Vanlay, 4.- 5. listopada 1997…………………………….
5. Drugo pismo Igoru Mandiću. Pariz , 16. listopada 1997……………………..

VI. Pisma………………………………………………………………………………………………..
1. Korespondencija s Darkom Hudelistom, 1987.- 1988…………..
2. Pismo Predragu Matvejeviću, 18. veljače 1988………………………
3. Pismo Ljudevitu Galicu, 27. travnja 1988……………………………………..
4. Pismo Miroslavu Krleži, 15. srpnja 1978……………………………………….
5. Šest pisama Đorđu Zelmanoviću, 1983.- 1989………………………………
6. Pet pisama Srđanu Depolu, 1998.- 2001………………………………………..
7. Dva pisma Željku Draganji, 1998., 2001………………………………………..
8. Pismo Štefici Nikolić, 15. srpnja 1997……………………………………………
9. Pismo Borisu Maruni, 11. kolovoza 1997………………………………………
10. Dva pisma Draženu Katunariću, 1998., 2002. …………………………….
11. Pismo Ivanu Brajdiću, 6. kolovoza 2002……………………………………..
12. Pismo Slavku Kovaču………………………………………………………………….
13. Tri pisma Slavku Goldsteinu, 2002……………………………………………..
14. Trideset pisama Branku Matanu, 1984.- 2003……………………………..
15. Dvadeset i dva pisma Zdenku Venturiniju, 1997.- 2002……………..
16. Sedamdeset pisama Josipu Vaništi, 1975.- 2003………………………….

Kazalo imena

KRONOLOŠKI PREGLED RADOVA OBJAVLJENIH U OVOJ KNJIZI

1. André Gorz: «Le traître» ( recenzija), 1961……………………………………….
2. Uvodna riječ na obrani doktorske radnje «Milutin Cihlar
Nehajev» održane na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu dne 6. srpnja 1965……………………………………………………………..
3. Riječ u razgovoru o knjizi prof. dr. Ive Frangeša «Studije
i eseji», 1968………………………………………………………………………………….
4. Sukob dviju vizija. Intervju. Razgovor vodio Stevo Ostojić,
«Nin», 3. siječnja 1971……………………………………………………………………
5. Riječ u razgovoru o «Sukobu na književnoj ljevici 1928-1952»
održanom u Beogradu 24. i 25. veljače 1971………………………………………
6. Uvodna riječ na sastanku mađarskih i hrvatskih književnih
kritičara i povjesničara, 1971…………………………………………………………….
7. J.- P- Manchette: «Nada» (recenzija), 1973. ……………………………………….
8. Taras Kermauner: «Mala odisejada slovenskog intelektualca»
(recenzija), 1975………………………………………………………………………………
9. Mirko Tomasović: «Komparatistički zapisi» (recenzija),
1975……………………………………………………………………………………………….
10. Bruno Popović: «Književna Evropa i drugi eseji. Prilog
humanističkoj kritici vremena (recenzija), 1975……………………………
11. Mirko Rogošić: «Orfejev silazak. Eseji i kritike»
(recenzija), 1975…………………………………………………………………………….
12. Aleksandar Flaker: «Proza u trapericama» (recenzija),
1975………………………………………………………………………………………………
13. Ante Stamać: «Slikovno i pojmovno pjesništvo»,
(recenzija), 1975…………………………………………………………………………….
14. Zlatko Vince: «Putovima hrvatskoga književnog jezika.
Lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola
u 19. stoljeću i njihovi izvori» (recenzija), 1976. Vinceovo
pismo Lasiću…………………………………………………………………………………
15. Josip Silić: «Organizacija vezanog teksta. Lingvističko-
stilistički pristup nadrečeničnom jedinstvu hrvatskoga
književnog jezika» (recenzija), 1976………………………………………………..
16. Dubravko Jelčić: «Život i djelo Josipa Kosora. Prilog tezi
o autohtonosti ekspresionizma u hrvatskoj književnosti»
(recenzija), 1977……………………………………………………………………………..
17. Josip Vrama: «Peto evanđelje» (recenzija), 1977………………………………..
18. Ivan Pederin: «Njemački i austrijski putopisci o jadranskoj
Hrvatskoj» (recenzija), 1977……………………………………………………………..
19. Miljkan Maslić: «Stvarnost nestvarnog» (recenzija), 1977.
Maslićevo pismo Lasiću……………………………………………………………………
20. Veljko Mićunović: «Zapisi iz Moskve» (recenzija) , 1977…………………….
21. Hugh Thomas: «The Spanish Civil War» (recenzija), 1978………………….
22. Izlaganje i razgovor na Književnom petku u Zagrebu 9. travnja
1982. u povodu knjige «Krleža. Kronologija života i rada»…………………….
23. Izlaganje i razgovor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu
16. travnja 1982. u povodu knjige «Krleža. Kronologija života
i rada»………………………………………………………………………………………………
24. Okrugli stol Krleža – Čengić. Riječ u diskusiji, 1985……………………………..
25. Kuzmanovićevo viđenje «Balada», 1985………………………………………………
26. Tri pogleda na Erazma Rotterdamskog: Huizinga, Zweig,
Krleža, 1985………………………………………………………………………………………
27. Mira Bogdanović: «Srpski radnički pokret 1903 – 1914»
(recenzija), 1988…………………………………………………………………………………
28. Miljkan Maslić: «Analiza tekstova beogradskih
nadrealista» (recenzija), 1989……………………………………………………………….
29. Zahvala na nagradi «Ivan Goran Kovačić» kojom je
nagrađena «Krležologija I-III», 1990……………………………………………………..
30. O nekim problemima hrvatske kulture. Prilog raspravi o
hrvatskoj kulturi na osnivačkoj skupštini International Croatian
Initiative (ICI) u Londonu 9. i 10. svibnja 1992……………………………………..
31. Krleža je jedini vidio kolika je cijena «bratskog zagrljaja».
Tuđman i Krleža razišli su se u strategiji. Intervju. Razgovor
vodio Mirko Galić, «Nedjeljna Dalmacija», 28. travnja i 5.
svibnja 1993. …………………………………………………………………………………………
32. Tekstovi u «Krležijani I» (Antiteza, Brabant, Bruegel, Erazmo
Rotterdamski, de Gaulle), 1993……………………………………………………………….
33. Intervju u TV emisiji «Slikom na sliku», 5. prosinca 1993.
Razgovor vodio Dubravko Merlić…………………………………………………………….
34. Hrvatska u evropskom obzorju, 1994………………………………………………………..
35. Filozofski temelji Krležina djela («Krležina filozofija»), 1994……………………..
36. Savršena osamljenost, čista i bolna, 1994…………………………………………………..
37. Nad grobom. Nećemo Te zaboraviti. 1994…………………………………………………
38. Pogovor knjizi pjesama «Crni leptiri» Ljubice Koren-
Željkove, 1995………………………………………………………………………………………..
39.. Milo Dor: «Mitteleuropa. Mythe et réalité» (recenzija)
1997………………………………………………………………………………………………………
40. Pismo Igoru Mandiću. Pariz, 28. lipnja 1997………………………………………………
41. Igor Mandić: Pismo Stanku Lasiću. Zagreb, 7. srpnja 1997………………………….
42. Igor Mandić: Fatalna privlačnost. Intervju. Razgovor vodio
Boris Rašeta, «Identitet», rujan 1997…………………………………………………………
43. Pismo Vlahi Bogišiću. Vanlay, 4.- 5. listopada 1997……………………………………
44. Drugo pismo Igoru Mandiću. Pariz, 16. listopada 1997………………………………..
45. Izlazim iz Matice hrvatske jer nije objavila knjigu Branka Matana
Domovina je teško pitanje, koja ujedinjuje Krležina Hrvatskog boga
Marsa, Deset krvavih godina i Na rubu pameti. Intervju. Razgovor
vodila Ines Sabalić, «Globus», 6. studenoga 1998……………………………………….
46. Tekstovi iz «Krležijane II» (Netko, «Špijunska afera Luje
Vojnovića»), 1999………………………………………………………………………………………
47. Da je nakon zločina u Ahmićima 500 tisuća Zagrepčana
porazbijalo Pantovčak, vlast bi drukčije reagirala. Intervju.
Razgovor vodili Mirko Galić i Marko Grčić, «Globus»,
7. travnja 2000…………………………………………………………………………………………
48. Za prepoznavanje zločina ne treba povijesna distanca. Intervju.
Razgovor vodio Petar Glodić. «Karlovački list», 12. lipnja 2000……………………
49. Demokracija će više nevolja imati s lijevim totalitaristima. Intervju.
Razgovor vodio Željko Krušelj, «Večernji list», 18. lipnja 2000…………………….
50. Hrvatskoj prijeti opasnost od pojave nove autokracije. Intervju.
Razgovor vodio Ivica Radoš, «Jutarnji list», 18. lipnja 2000………………………….
51. Nakon «Sukoba na književnoj ljevici» postao sam zvijezda i Krleža
me zavolio, a nakon «Kronologije», kritičke prema njemu, nije me
želio više nikada vidjeti: danas i sam mislim da sam bio prestrog prema
njegovu ponašanju nakon 1945. Intervju. Razgovor vodila Mirjana
Dugandžija, «Nacional», 21. lipnja 2000……………………………………………………..
52. Oto Šolc – bitak u vremenu, 2001………………………………………………………………..
53. Predgovor knjizi: Dražen Budiša «Razgovori o hrvatskoj
državi», 2001…………………………………………………………………………………………….
54. Govor na promociji knjige Dražena Budiše «Razgovori o
hrvatskoj državi», održan 4. svibnja 2001………………………………………………………
55. Razgovor u televizijskoj emisiji «Misli 21. stoljeća», 12. lipnja
2001. Razgovor vodio Branimir Bilić…………………………………………………………….
56. «Knjiga zapisa» Josipa Vanište, 2001…………………………………………………………….
57. Pismo Slavku Kovaču, svibanj 2003 ……………………………………………………………..

NEKOLIKO UVODNIH NAPOMENA

1.

Karlovac, jeseni 1940. Trajala je bitka za Englesku, nad Engleskom. U kući se mnogo govorilo o Mačeku, Banovini, Trojnom paktu, o Šubašićevom kuružnjaku, Churchillu i padu Pariza, o Béli Bartóku i Ejzenštejnovim filmovima, o Romain Rollandu i Rabindranathu Tagoreu, o vremenima koja su postala opasna. Bližio sam se svojoj četrnaestoj godini. U školi red i učenje. Do škole blato i kiše. Jedne se noći moja majka probudila, usred mrkle tmine, nije me našla u krevetu. Nastala je uzbuna. Zapalila su se sva svjetla, sjurilo se na ulicu. Obavijestilo očevu braću, daljnje rođake, prijatelje. Jedni su krenuli na Koranu i Kupu, drugi u šančeve, treći na policiju i u bolnicu, četvrti u kinesku četvrt poznatu po javnim kućama. Jedni su se cerekali, drugi imali ozbiljna lica. Pomišljalo se svašta. S pravom. Satima sam lutao noćnim Karlovcem i njegovom okolicom: mrk i udaljen od svega, ponajprije od sebe samog. Sam sebi neprepoznatljiv. Kad sam se vratio, svitalo je. Svi su odahnuli, nešto se pitalo i prigovaralo, ne previše, moja me majka grlila, tužna, radosna, zaplakana. U toj gomili svega i svačega, od susjedâ do stare mame, izricane su razne hipoteze, te ovo te ono, nije se spominjalo mjesečarstvo jer mjeseca nije bilo, ali se zuckalo o pubertetskim poremećenjima, o tome da bi ga trebalo dobro izdevetati da si zapamti za cijeli život, nije se zaboravilo ni poeziju, to vam je to njegovo čitanje, zloguki su glasovi gotovo zadovoljno proricali, neće dobro svršiti, dok su oni nacvockani (jer se obilno točila rakija) mrmljali da to nije ništa, pa kaj ćete, malo muha u glavi, nije ni to loše. Moji najbliži (otac, brat, stričevi) ostali su uglavnom nijemi. Sve je pomalo nalikovalo svadbi ili krstitkama, najviše karminama, jer se i jelo, prezalogajilo, kako je i normalno, ljudi od stresa i jutra ogladne. Netko je u ovu graju i tišinu, u brbljanje i mljackanje, u glupavu atmosferu vesele neuobičajenosti, nehajno dobacio, dečko želi Nemoguće, to su takve godine. Bučni se film pretvorio u nijemi. Vidio sam geste, nestao u sebi.

Otada: moji su iznenadni, nepredvidivi i «ničim izazvani» izlasci u noć bili vrlo bolni i za mene i za druge. Nemoguće me nije napustilo. Godine ga nisu poništavale nego hranile. Sve sam više tonuo u njegov mulj, a čitanja, studiranja, istraživanja, surova povijest uvjeravali su me da je Nemoguće ne samo moja nego ljudska sudbina, te se čini kao da sam se na kraju ovog dugogodišnjeg i bogatog procesa, nakon niza hipoteza, eksperimenata, sistema i kaosa, vratio onom davnom doživljajnom ishodištu, racionalizirao ga i stvorio ontologiju Nemogućeg, spoj nespojivog, antitezu ili jedinstvo antitetičnog, identitet koji je svoja vlastita negacija: ontološki strukturalizam.

Čitatelj će u ovoj knjizi naići na svašta, baš kao i u mojim ostalim knjigama. Ona (baš kao i one) izbjegava poznate putove, ne prihvaća ponuđeno, odbija sigurnu stručnost, živi u opsesivnim pitanjima i traga za najširim (ili posljednjim) kategorijama. Napisao ju je profesor povijesti hrvatske književnosti kojem taj predmet kao da nije primaran nego ga koristi za neke druge ciljeve, one što sadržavaju odgovore kojih nema. Ova je knjiga Lutanje koje sebi izgrađuje temelj i krov. Toj izgradnji čitatelj može prisustvovati bude li želio tekstove čitati kronološki; on može jasnije uočiti stupove te zgrade bude li knjigu čitao prema tematskim poglavljima. Neka čita kako želi, bude li uopće želio čitati nešto što je muka, težnja k znanju koja unaprijed zna da će ostati neznanje. Ona dobrim dijelom odražava boravak u Nemogućem, pokušaje da se nađe Izlaz. Ona je Prijedlog i Poziv a upravo se toga srami.

Ja sam je čitao s nelagodom, s osjećajem promašenosti i «sa smrću u duši».

Pred vlastitim tekstovima teško se otimam nelagodi. Nisam ih dosada nikada ponovno štampao, iako ponude nisu manjkale. Ova je knjiga, dakle, iznimka. U njoj su skupljeni tekstovi, objavljeni i neobjavljeni, na koje sam gotovo zaboravio a čijih se sadržaja (u većini slučajeva) više nisam sjećao. Oni su mi se nametali kao dokazi o onom što sam bio i kakav sam bio. Barem tamo od 1960-ih, jer s onim što je nastalo prije toga nisam imao hrabrosti da se suočim.

Kad čitam što sam napisao (jučer ili prije pedeset godina), prvo pomislim, bilo bi bolje da si šutio. I ovo što sada pišem znam da ću sutra nevoljko progutati i nesigurno nastaviti započeto. Uvijek isto: svijest o nesavršenosti, o prazninama, o nedomišljenim «originalnostima», o logičkim nedostacima, o hrapavostima, o udaljenosti od uzorâ, o nemoći da pišem bolje, o opravdanosti tuđeg prezirnog osmijeha. A zatim, pošto nadvladam ovu odbojnost sličnu predaji, prihvaćam činjenicu svog postojanja takvog kakvo je bilo i kakvo jest, te pronalazim vrijednosti. Grubog nijekanja nestaje, nelagode nikada. Možda me prejaka okrenutost budućnosti (i nada da ću u njoj postići ono najviše) odbija od onog što sam (i kako sam) dosada pisao. Tu i tamo događaju se iznenadna samopriznanja: ovo je dobro, ovo je uspjelo, ovo više nikada nećeš dostići. Takva ohrabrenja mnogo znače, nelagodu ne pobjeđuju. Ne preostaje mi nego da prihvatim misao da je njezin izvor egzistencijalnog (metafizičkog) podrijetla: neprihvaćanje dovršenog, sklonost tijeku i nastajanju: napisano je oblikovanje fluidnog, nejasnog, nepoznatog, ograničavanje totaliteta, te «istinske» realnosti; ono je, dakle, nužno, ali to ne znači da je napisana cjelina dospjela do onostranog kaosa, do «stvari po sebi». Istina je da ono što ja «iznutra» doživljavam kao ograničavanje može za drugog biti otvaranje, put prema spoznajama, približavanje nepoznatom.

Ta me misao pomiruje s ovim tekstovima ovdje: ja ne mogu znati što oni kazuju i nisu li poticajni upravo zato što su za mene izvor mojih nelagoda. Čak i ovakva riječ ne donosi oslobađanje: znam da ću i dalje čitati sve što sam napisao s nelagodom koja mi sugerira da nisam išao do kraja, da sam mogao bolje napisati.

Ova knjiga u mnogome govori kako sam se polako i oprezno probijao do temeljne misli koja kaže da je struktura sloboda: nedovršenost koja sebe ne podnosi težeći dovršenosti, relativnost koja svoj smisao traži u apsolutnosti, biće (ili egzistencija) koja svoj cilj vidi u bitku (esenciji), diverzitet koji uzaludno smjera identitetu: napeto sjedinjavanje svih antitetičkih polova, pokušaj da se protiv Hegela nađe izlaz u njihovom spajanju koje nije njihovo ukidanje nego supostojanje u kojem isto prelazi u drugo, postaje drugo ostajući isto. Strukturalnu ontologiju dopunjuje (i «odslikava») gnoseološka i etička teza o dijaloškoj svijesti (tom nemogućem jedinstvu monologa i dijaloga) kao vrhovnom principu. Vidljivo je iz ove knjige da je moj cilj bio izgraditi (na osnovi ove ontološke koncepcije, tj na osnovi ontološkog strukturalizma) takvu književnopovijesnu i književnoteoretsku metodu koja će omogućiti jedinstven pogled na književnost, prije svega na hrvatsku književnost. Neki (ovdje predočeni) radovi pokazuju da sam u pothvat krenuo smiono i zanosno, s velikim nadama i ambicijama, vjerujući u njegovu iznimnost i vrijednost, da sam u njega uložio golemi rad i veliko iskustvo, da je u njemu prošao jedan život, moj život.

Ako se ova znanstvena avantura danas bliži svom kraju i ako se misli da je teško očekivati neka nova fundamentalna istraživanja (inspirirana spomenutom metodom), tada je posve shvatljivo da čitanje ove knjige izaziva u njezinom autoru osjećaj promašenosti, sliku nedovršenosti, dojam neuspjeha (ili polovičnog uspjeha). Vizije su bile sjajne, zamašne, ostvarenja neadekvatna toj vizionarnosti. Zašto je tome tako? Razlozi su brojni, ova ih knjiga samo naznačuje. O njima će biti riječi i nešto kasnije. Želim sada jedino spomenuti da sam dugo lutao, da sam i ontologiju i metodu izgrađivao istodobno s eksperimentiranjem, da nisam (zasada) uspio temeljitije eksperimentirati na onim područjima hrvatske književnosti koja su me silno zanimala (Šenoa, hrvatski roman, Starčević, Budak, književnost i nacionalna mitologija, hrvatska memoaristika ili autobiografija…), da sam o tome ostavio nedovoljno tragova, da sam radio u gluhim sredinama (dragim ali gluhim: od Lyona i Pariza do Londona i Amsterdama), da sam bio sâm, posve sâm, bez učitelja, sugovornika, suradnika i sljedbenika, i na kraju krajeva, da sam intenzivno živio svoju povijest i izgubio brojne sate, dane i godine da bih je bio dostojan. To, naravno, ne znači da mislim kako moje brazde nema. Ona postoji, ali ova knjiga pokazuje da je optimizam s kojim sam u istraživanje krenuo bio neumjeren: nisam znao da će biti toliko unutrašnjih zamki, nepredvidljivih provalija, zastanaka, da će me metoda mučiti kao živa prisutnost i da će vrijeme tako brzo proći: sve je išlo u skokovima i dramama, ništa u smirenom rastu.

Imao sam kolegu, kasnije prijatelja, koji je studirao matematiku, mislim i fiziku, a kako se zatim našao kao astronom u zvjezdarnici do danas mi je ostalo nejasno. Njegov se «Observatoir» nalazio nedaleko od mog stana pa smo se često viđali jer mi je bio drag i jer me je fascinirao njegov rad. Nisam puno razumio od njegovih formula ali sam vidio kako se sve što je dotaknuo uklapalo u metodološku cjelinu koju je jednostavno naslijedio od drugih umova dodavši neke svoje detalje. Kako sam mu zavidio. Živio je sa svojim predšasnicima, zvijezdama i nekakvim spisima, u koje je redovno bilježio zapažanja iz dana u dan, iz godine u godinu, objavljujući o tome studije i knjige što bi mi ih poklanjao. Bio je daleko od politike, daleko od mojih rascjepa i lomova, a još dalje od moje ontologije, antiteza i strukturalnog paralelograma. Kad sam mu tumačio Strukturu Krležinih «Zastava» i skice u vezi s Mladim Krležom vidio sam da ga je to zanimalo, ali mi se činilo da je hladan i rezerviran prema mojim arhetipovima koji se grčevito bore ne bi li stigli do Rješenja, napadajući jedni druge i dijeleći istu sudbinu koju im je logika strukture nametnula. Obolio je od raka na plućima, dolazio sam k njemu u bolnicu i on me je molio da mu pričam o svojim «heurističkim shemama» (kako je poput Ive Vidana shvatio moju ontologiju), jer se u njima «nalazi život» a ne u njegovim zvijezdama, analizama, dopunjavanjima postignutog i u pedantnom bilježenju onoga što bi vidio. Mislio sam da se šali. Nije se šalio. On je meni zavidio na mojim napetostima, opsesijama i nesigurnostima upravo onako kao što sam ja njemu zavidio na njegovom miru, redu i udaljenosti od života. Na pogrebu, u malom selu, njegovom rodnom mjestu, bilo nas je desetak. Nestao je, ušao u kolonu onih koji su dodali svoj kamenčić veličanstvenoj zgradi znanosti o zvijezdama. Kad sam bacio ružu na njegov lijes, lucidno sam osjetio da moje kolone nema, da sam sâm i da ću u toj samoći nestati kao da me nikada nije bilo.

Zbog toga sam čitao ovu knjigu «sa smrću u duši», da se poslužim naslovom Sartreova romana. To znači: s ponosnom ravnodušnošću i sa strahom u srcu. Kakva kontradikcija. Još jedna od onih koje su me obilježile. Nemam iluzija o dometu onoga što sam pronašao, iza čega sam stao, u što sam sebe uvjerio i čiju sam snagu htio dokazati u raznolikoj empiriji. Nikada nisam požalio ovu «zlatnu lađu s raznobojnim zastavama», ali razmišljajući nad tekstovima što ih ovdje javnosti predočujem, osjećam njezinu krhkost, vidim njezinu izdvojenost. Kako, dakle, da ne strahujem da će potonuti zauvijek, nestati kao fatamorgana? Kako da ne budem ponosno ravnodušan: jer, ako joj se i dogodi ono najgore te nestane u tami, bila je, borila se i plovila? Kako da ne pomislim da je svojom plovidbom izazivala bure ali promašila svoju luku?

Mogao sam, naime, empiriji zvanoj povijest novije hrvatske književnosti – svojom marljivošću, svojom sistematičnošću, svojom vještinom baratanja provjerenim (operativnim) kategorijama razne provenijencije, svojom načitanošću, pa i svojom znatiželjom i ukusom – dati mnogo više nego što sam dao uputivši se u metodološke konstrukcije koje sam vidio i kao hipoteze i kao istinu, pa me je i ova kontradikcija mučila i veselila poput neke tragične groteske. U mom je teoretskom zodijaku Nemoguće neizbrisivo. Moj je misaoni usud bio i ostao spoj antiteza koje ne mogu poništiti jedna drugu nego jedino živjeti u nespojivom jedinstvu kao (nerješivom) rješenju. Taj me je usud udaljio i od moje i od svjetske tradicije, od novih uzora koje nisam želio u potpunosti slijediti (što bi bilo puno lakše; da li i plodnije?) nego sam krenuo na svoj put, u svoje pokušaje. Gledam na ono što sam napravio s distancom koja me ispunjava i ponosom i strahom. Ono je tu kao gromada, ono je tu kao neki sitni znak što će ga zaborav uskoro pomesti.

Kolega Mandić ustvrdio je 1993. kako će trebati pedeset godina da Krležologija bude shvaćena. Ako i mislim da je optimist, želim reći da nikada nisam pomislio, niti ću ikada pomisliti da svojoj znanstvenoj boemi kažem Zbogom. Ostat ću vjeran «slavljima, svetkovinama i dramama» što sam ih stvorio: «Pokušao sam izmisliti novo cvijeće, nove zvijezde, nove puti, nove jezike. Povjerovao sam da stječem nadnaravnu moć.» (Sezona u paklu) Tekstovi ove knjige uvjeravaju me da sam se često kolebao ali nisam odustajao, da nisam vjerovao u svoje snage, ali sam i dalje radio i bezazleno očekivao čudo. To je bilo fantastično. Odvajam se od sebe prošlog (i sadašnjeg) s ravnodušnošću koja prepušta Vremenu da učini što treba, sa strahom što ga nitko od nas ne može izbjeći kada Vrijeme pokaže svoja prazna usta.

2.

Želio bih pozornost čitatelja ponajprije usmjeriti prema poglavlju Recenzije jer se ono dosta razlikuje od ostalih poglavlja i radova u ovoj knjizi. Rast moje misli (kretanje prema filozofiji književnosti i ne samo književnosti) vidljiv je i na stranicama recenzija. Posebno u nekima: Gorz, Kermauner, Popović, Silić, Stamać, Maslić, Mićunović, Thomas. Ipak, nema u njima sistematskog teoretskog argumentiranja, to su više nabačene teze, nerazrađene skice, dijaloške sugestije ili prijedlozi iza kojih se samo naslućuje izvor. Uočljiva je odsutnost terminološke artiljerije, osobito one hegelijanske, egzistencijalističke i ontološkostrukturalističke. Osnovno je njihovo obilježje jasnoća i čitljivost. To nije slučajno. Pisane su s namjerom da razumljivo govore o drugom i da eventualnom nakladniku što preciznije predoče predmet, njegov sadržaj i način postojanja. Nastajale su iz ograničavanja vlastitih umišljenosti jer se moralo pretpostaviti da nakladnik i njegovi urednici ne trebaju poznavati komplicirana teoretska polazišta s kojih se kreće, analizira i procjenjuje. Osjeća se «vježbanje skromnosti». To je možda u njima najljepše. U svakom slučaju, to je ono što je bilo presudno u mojoj odluci da ih uvrstim u ovu knjigu. Pišući ih, oslobađao sam se sebe, svojih traumatskih teoretiziranja, svojih pretjeranih ambicija, svojih neiskorjenjivih taština. Bile su normalno disanje u močvarama kojima sam gazio, u visinama kojima sam lebdio. Zato sam volio pisati recenzije. Dakako, ne samo zbog toga nego i iz puno drugih razloga. Pokušat ću ih objasniti, ali prije toga želim upozoriti da se u knjizi nalazi tek mali izbor iz moje recenzentske karijere. Ova je pak samo mali dio onoga što zovem svojim pisarskim ludilom.

Pisao sam, naime, mnogo, svašta, nošen pravom grafomanskom strašću. Moji objavljeni radovi i knjige svjedoče o toj strasti, ali to je samo vidljivi dio sante leda jer ispod njene površine buja prava džungla neobjavljenog. Pisao sam pisma, tisuće i tisuće pisama, dnevnike (cijele jedna velika polica teka), marginalije uz čitanje novina i časopisa, «referate» i «elaborate», dijaloge (osobito s Hegelom i Biblijom), skice (poput onih o Šenoi, koje su posve slučajno ostale sačuvane), predavanja (stotine stranica svake godine), započete i nikad dovršene monografije (kao, na primjer, o Ferdi Beciću i Georgesu Simenonu), sažetke (i ne samo sažetke nego opširne analize) iz devedeset posto knjiga koje sam pročitao, a pročitao sam brda, takva brda da me je stid što sam dopustio da mi život protutnji na tim brdima a ne u lijepim voćnjacima u kojima vas jabuke podsjećaju na grudi koje vas zovu a vas nema. I u ovoj knjizi na nekoliko mjesta govorim o toj mahnitosti čitanja i pisanja bez koje ne mogu živjeti i koja se vremenom pretvorila u potrebu i užitak, možda jedan od najdubljih užitaka. Mnogo toga što je godinama nastajalo, desecima godina, cijeli jedan život, danas je definitivno izgubljeno. Bačeno, spaljeno, razderano. Ni drugi nisu sačuvali ono što su od mene dobili. Osim rijetkih.

Pisao sam, dakle, uz ostalo i recenzije za razne izdavače i prigode, po narudžbi ali i iz vlastite inicijative. Popunjavao sam na taj način budžet u kojem su moji nastavnički prihodi iznosili svega jednu trećinu kobne stavke «primitka». Recenzije mi nisu u taj traljavi budžet donosile bog zna šta, a niti je novac bio glavna stvar. Rekao sam sebi, kad već čitaš i analiziraš ono što moraš čitati ili ono što voliš ili ono bez čega nećeš doći do svoje misaone zgrade, pa zašto ne bi to i recenzirao. Tako je počelo – s egzistencijalizmom i kriminalističkim romanima. Kao vježba, oslobođena pogleda javnosti koji sam teško podnosio. Pisao sam čak oveće članke, male studije a ostajao sam izvan surove arene vrednovanja, daleko od normalnog (ali meni odbojnog) nadmetanja.

U šezdesetim godinama najviše sam pisao za moćnu Mladost, ubrzo potom i za Vjesnikov Trag. U sedamdesetima je došao Liber, zlatno doba mog recenziranja. Razlaz s Liberom teško sam podnio i zbog toga što su oni cijenili moje recenzije i što sam ja mogao izabirati ono što je mene zanimalo. Bio je to moj recenzentski dom. Lijep i plodan. Većinu sam tih recenzija spasio, ili sam ih ja sačuvao ili su mi ih poslali autori o kojima sam pisao. Iako sam u osamdesetima radio za neke nizozemske i francuske izdavačke kuće, našao sam novi recenzentski dom tek u Krležijani, kao član njezina uredništva. Umjesto klasičnih recenzija pisao sam recenzentske bilješke upućene autorima pojedinih priloga. Jednom su to bile primjedbe od nekoliko rečenica, drugi put male rasprave. Nisam pravio skice što ću autoru reći nego sam pisao direktno u njegov prilog (postojali su za to posebni formulari) pa stoga nijedan od tih recenzentskih osvrta ne posjedujem. Napisao sam priličan broj takvih sitnih osvrta (ili «recenzijica») i žao mi je što barem neke nisam fotokopirao. Uvjeren sam da bi dva-tri takva teksta bila korisna i ovoj knjizi. Ne znam jesu li sačuvani u nekoj arhivi, čudim se samom sebi što kolegu Viskovića o tom nikada ništa nisam pitao. Krajem osamdesetih, tijekom devedesetih pisao sam recenzije za neke francuske i hrvatske izdavače, samo povremeno. Imao sam drugih planova, jedan od tih osvanuo je pod naslovom Iz moje lektire. Ove studije smatram «legitimnim nasljednikom» moje recenzentske mladosti

I površni čitatelj ovih recenzija, onaj koji će ih preletjeti smatrajući da na njih ne treba gubiti vrijeme, lako će uočiti da u njima nema nijedne negativne recenzije: u svakom rukopisu ili knjizi nađeno je nešto vrijedno. Prevarili biste se kad biste pomislili da sam između recenzija, koje sam pronašao, skupio i sačuvao (njih četrdesetak) odabrao ovih osamnaest upravo zbog toga što ni o kom ne govore loše. Sve sačuvane recenzije svršavaju na isti način: s pozitivnim ocjenama, uvijek obrazloženima i opširno komentiranima. Razlog je vrlo jednostavan. Bio sam iznimka u sredini koja uživa u negaciji, umjesto da negaciju pretežno prepusti vremenu. Nisam zbog toga nikada nikoga kritizirao, niti sam ikada ikome zamjerao što je «oštra metla». Smatrao sam to normalnim ali ja jednostavno nisam mogao (ni želio) biti takav. Kad bi mi neki izdavač ponudio rukopis, ja bih ga odmah na brzinu pročitao i ako bih pronašao vrijednosti, vratio bih mu se, čitao s bilješkama i iznosio što mislim. Ako bi me prvo čitanje uvjerilo da rukopis ne odgovara mojim vrijednosnim kriterijima, ja bih ga odnio izdavaču i rekao mu da o tome ne mogu pisati, da nisam za to sposoban. Recenzije sam doživljavao kao neku vrstu privatnog pisma što ga pišem autoru i djelomično nakladniku. Sa svojih tridesetpet-četrdeset godina dobro sam znao kakvim je ambicijama, taštinama i voljom za moći prožet književni život. Svatko u tome biva ranjen, ranjava drugoga. U svojim pismima-recenzijama gledao sam (ili barem: nastojao vidjeti) autorovu budućnost i reći mu (čak i u onim najoštrijim primjedbama, jer nikada nisam ni lagao ni laskao) da je važno nadvladati vlastite slabosti, razmišljati o svojim ciljevima, o čistoći traženja, o usmjerenosti na osnovno. Usudio bih se, tu i tamo (a to je zapravo bilo najteže), spomenuti skromnost, nikada ne upotrijebivši tu riječ koje sam se bojao: činila mi se uvredljivom i za drugog i za mene. Išao bih prema njoj jedino kad bi me nadmenosti previše smetale i kad sam mislio da one mogu biti opasne za autorov razvoj. U većini slučajeva odustajao sam, strahujući od vlastite nadmenosti, i zadržavao racionalnu hladnoću, distancu.

Meni nije bio cilj da recenziranjem drugoga nečemu učim ili prema nečemu vodim, nego da od njega što više «profitiram», što više saznam i naučim. Živeći vrlo povučeno, da ne kažem samostanski udaljeno, recenziranje sam doživljavao kao razgovore s najrazličitijim osobama, čas posve nepoznatim, čas dobro poznatim. One su u moju sobu donosile ideje i maštanja do kojih po svoj prilici ne bih stigao da ih kojim slučajem nisam sreo. Autori tih rukopisa pomagali su mi da vidim promašaje u zgradi koju sam gradio, njihova različitost (razlika) upozoravala me na moja olako nađena rješenja. Bez njih bi moja lađa bila puna rupa i brzo bi potonula. A istodobno s ovom ozbiljnošću, oni nisu donosili tjeskobu koja je trajno boravila u temeljima onoga čemu sam težio i što sam s mukom nastojao oblikovati. Vedra ozbiljnost, koja me je ohrabrivala, čak veselila. U mnogome: odlazak od sebe, oslobađanje, boravak u drugom. Plodnost ćaskanja. Recenzije su moji feljtoni, rađeni krajnje savjesno ali bez velikih pretenzija. Kako da im ne budem zahvalan.

Pripremajući ih za ovu knjigu često sam se kolebao, pitajući se što da uvrstim. Prvo sam se odlučio za okrugli broj: deset. Kad sam vidio one odbačene, pošao sam obrnutim putom: dvadeset i pet. Zatim sam eliminirao, odbacio okrugle brojke i napokon se odlučio za ovih osamnaest. Donosim ih onakve kako su bile napisane. Iznimku čine neki sitni ispravci: točka zarez mjesto zareza, ubacivanje veznika kako bi smisao bio jasniji, tu i tamo izmjena u redu rečenica da bi se izbjegla dvosmislenost, itd. Ništa nisam dodavao, ništa nisam ispuštao. Ništa važnijega mijenjao. Svjestan sam nekih stilskih nezgrapnosti, jezičnih propusta. Ostavio sam ih jer ne narušavaju cjelinu a mene prikazuju u mojoj povijesti. Da sam i htio «varati», ne bih mogao jer većina tih recenzija i danas postoji, u nekim arhivima, kod većine autora koji su mi, uostalom, to povjerili. Najviše me začuđuju solidna obrazloženja, pregledno izlaganje, jasnoća misli. Kao da sam ih pisao za javnost ili za budućnost da svjedoče o mojim znanjima i mojoj raznolikosti. Tim sam im još zahvalniji.

3.

Istupi i nastupi i Eseji i članci sadržavaju radove što sam ih smatrao važnima za upoznavanje puta kojim sam se kretao prema svojoj teoriji slobode. Ovu sam teoriju nazvao ontološki strukturalizam, ne baš laka srca jer sam tražio bolji termin, ali sam se na kraju priklonio sugestiji Umberta Eca. Kao sinteza hegelijanstva, egzistencijalizma i strukturalizma (s jasnom prevagom Hegelove ontologije jer struktura kao sloboda ima neke bitne komponente Hegelova Duha), ontološki strukturalizam nije ništa drugo nego filozofska ili spekulativna konstrukcija (aporična i antinomična u sebi) koja nastoji na teoretskom planu, filozofskim kategorijama potvrditi i razraditi spoznaju o fundamentalnoj kontradikciji čovjeka (povijesti, kulture, spiritualnosti, društva): spoznaju o bitku kao spoju nespojivog, kao o nemogućem a postojećem jedinstvu svih antiteza, identiteta i razlike, istog i drugog, dobra i zla, humanizma i antihumanizma, moderne i postmoderne, apsolutnog i relativnog, konstrukcije i dekonstrukcije, monologa i dijaloga: diverzitetni identitet, dijaloški monolog, tjeskobna (moralna) svijest. Temeljni pojam jest antitetičnost strukture, njezin dihotomični rascjep koji je vodi i težnji za prevladavanjem rascjepa (totaliziranom totalitetu) i svijesti o nemogućnosti njegova ukidanja (totalizirajući totalitet), čime se otvara strukturalna (imanentna) povijest s četiri temeljna arhetipa, kao četiri «prijedloga» (modaliteta) kojima struktura pokušava nadvladati svoju antitetičnost.

Ontološki strukturalizam kao teoretska hipoteza želi biti ono što zna da ne može biti: totalna spoznaja. Zna da je totalna hipoteza ali da joj ono što je izvan nje («stvar po sebi», pojedinačno, «nekazivo») izbjegava. Zna da je cjelovita filozofija a ne može a da ne pretpostavi (zbog postojanja raznolikih hipoteza što ih rađa sam njezin arhetipski proces ili paralelogram) postojanje drugih ekvivalentnih, cjelovitih spekulacija: sebe otkriva kao sve i kao dio svega. Ontološki strukturalizam najbolje potvrđuje svoju temeljnu tezu: on je ono što nije, spaja nespojivo, živi nemoguće te se upravo na taj način otkriva kao istina koja nije istina. Ontološki strukturalizam najteži je misaoni zahtjev, moralni imperativ koji obećava samo napor, lutanje, poraz, tjeskobu.

Glavna kontroverza u Huxleyjevu romanu Kontrapunkt života (1928.) što je simboliziraju cinik Maurice Spandrell, «moralno-filozofski pervertit», mali Stavrogin, i slikar Mark Rampion, «pedagoško-jeremijski pervertit», izvrsna je ilustracija ontološkostrukturalističke teze o ljudskoj čežnji, čak neodgodivoj potrebi, da se nađe izlaz iz nerazmrsive isprepletenosti antiteza. I jedan i drugi nemaju nikakvih iluzija o životu, znaju da je u njemu sve povezano i da ne postoji čista čistoća i prljava prljavost nego njihova tajnovita kemija. Ali, i jedan i drugi ne žele tu kemiju prihvatiti pa jedan traži izlaz u vrijednosti duha (bijeg u apsolutnost apsolutnosti) a drugi u vrijednosti tijela (bijeg u apsolutnost relativnosti). Kada na primjeru savršene ljepote Beethovenova A-mol kvarteta Spandrell ne uspije uvjeriti Rampiona u svoj izlaz (u visinu Spiritualnosti), on izabire smrt jer je Rampion dokaz da njegovo rješenje nije i totalno rješenje. Pred činjenicom ljepote koju ne može a da ne prizna, Rampion tvrdoglavo odbacuje savršenstvo od savršenstva (jer je «suviše dobro») te ostaje dosljedan u svojoj pobuni protiv «višeg života» koji je «umiranje», «beskrajna masturbacija poput užasne Proustove knjige», ne shvaćajući da se u njegovom (Rampionovom) apsolutiziranju relativnosti («tijela» odnosno «pravog života») paradoksalno krije potreba za apsolutom tako da zapravo traži izlaz na Spandrellov način ali s obratnim predznakom.

Ako je temeljna teza ontološkog strukturalizma besmislica jer upućuje na jedinstvo antitetičnog kao na bitak/ princip/ strukturu, onda se radi o besmislici što leži u srcu života, o živoj istini koja nas svojom težinom savjetuje da u skromnosti podnosimo Nemoguće a ne da ga pobjeđujemo svojim umišljenim rješenjima: lucidnost umjesto ovog ili onog totalitarizma. Ne vidim drugog lijeka, u individualnim i povijesnim iskušenjima koja nas salijeću, osim ove besmislice. Njezina tamna svjetlost može nam objasniti plemenite zablude u koje smo upali jer smo vjerovali da smo ju prevarili i našli Izlaz: «Mi bez apsoluta naprosto nismo mogli u onom trenutku živjeti: iz tjeskobe i gađenja trebalo je izaći po svaku cijenu (…) a ostvarenje revolucije obećavalo je slobodu, dakle, kulturu.» (Grgo Gamulin: Izbor unutar totaliteta, «Kritika», br. 11, 1970., str. 189)

Radovi u ovoj knjizi pokazuju da ontološki strukturalizam nije nastajao isključivo iz filozofske kombinatorike. Daleko od toga. On je pretežno rođen iz studija književnosti, iz intimnog iskustva, iz povijesne mòre, iz snažnih estetskih doživljaja, iz prihvaćanja (i odbacivanja) nekih velikih mislilaca prošlosti i sadašnjosti. Već govor na obrani doktorske radnje o Nehajevu (1965.) naznačuje glavne smjernice kojima će se prikloniti (i dalje ih razrađivati) misao s početka i sredine osamdesetih kada je teorija dobila svoj oblik. Najdramatičnije točke u tom rastu vezane su za «Gordogan». On je objavio tri važna (gotovo najvažnija) teksta u tom usponu k strukturi kao slobodi: Izlaganja i razgovore na Književnom petku i na Filozofskom fakultetu (1982.), Tri pogleda na Erazma Rotterdamskog (1985.), Krležinu antitezu (1987.). Bilo je očito da je razgovor o metodi – započet studijom o Antunu Barcu (1956.), nastavljen s govorom o Nehajevu i diskusijom o knjizi Ive Frangeša (1968.) – ulazio u svoju završnu fazu. Između njih stoji kao novo polazište Sukob na književnoj ljevici 1928-1952 i istupi u diskusiji u beogradskom Domu omladine gdje negiram «teološke svijesti» koje su me mučile i plediram za strukturu antitetičnosti koju zovem «tragičnom ili intelektualnom sviješću», pitajući se, doista nemirno, «nije li to samo moja konstrukcija».

Deset godina nakon Sukoba ove će teme narasti do neobičnog intenziteta jer u svojim Izlaganjima na tribinama 1982. kružim oko njih sa svih strana ne bih li ih što bolje opisao i definirao. Na momente mi se činilo, čitajući ove tekstove, da su oni možda najbogatije objašnjenje mojih kasnijih (često lakonski izrečenih) apstrakcija. Osjeća se misaona drama: približavanje i udaljavanje ne bi li se ipak nekako stiglo do središta: pripremljeni odgovori (ili teze) s improviziranim bljeskovima. Prijašnji ključni pojmovi (artistička, intelektualna, tragična svijest vs teološka svijest) dobivaju nove sadržaje i nazive: nasuprot manikeističkom monologu javljaju se teze o dijalogu kao prodoru u nepoznato, o dijaloškom, ironijskom, paradoksalnom, oksimoronskom diskursu i, na kraju, misao o dijaloškoj svijesti kao pokušaju u kojem se sjedinjuju «monolog» i «eklektička relativnost». A istodobno: sve je izrečeno bez čvrstog uvjerenja da se posjeduje vizija koja Kaos pretvara u Kozmos. Baš suprotno: teži se za Redom, ali se uočava da će taj Red biti Nered, Lutanje, Traganje, Muka, a ne nešto definitivno dano. Iznad svega: prijedlozi, smireno pokušavanje, slušanje i naznačavanje. Moj «najdijaloškiji tekst»?

S Erazmom i Krležinom antitezom stiglo se do sigurnijeg tla: skica teorije slobode bila je dovršena, nema još riječi o ontološkom strukturalizmu, ali je on već tu, u Erazmu kao najblistavijem simbolu antitetičnosti strukture. Erazmo mi se nije slučajno nametnuo u ovom rastu, došao je kao «naručen» a zapravo sam ja, u ranoj mladosti, interiorizirao njegov princip da bih ga zatim izdao i sada mu se ponovno vratio. Erazmo mi je govorio da valja poći od jednostavnog poučka: nema rješenja. Sve je Isto i Neisto: ludost je mudrost a mudrost ludost, tolerancija agresija a agresija tolerancija, moguće je nemoguće a nemoguće moguće, Ja je Drugi a Drugi je Ja. Zakon svega jest antiteza, što znači da Zakona nema. Trebalo je nadvladati Erazma i njegovu totalnu fluidnost da bi se stiglo do strukture koja jest i nije, što znači ipak da i jest. Taj je korak učinjen u Krležinoj antitezi. Put prema razradama iz Mladog Krleže (1987.) bio je otvoren: nema apsolutnosti (apsolutne dominacije) jednog pola nad drugim (identiteta nad razlikom, i obratno) ali nema ni apsolutnog prijelaza jednog u drugog: identitet ostaje iako sadržava u sebi svoju rak-ranu koja ga i održava i uništava, i obratno. Nema izlaza, sve je samo konstantni napor, uspjeh i poraz. Jer: identitet bez svoje suprotnosti znači smrt identiteta, sušenje istog, i u krajnjoj konzekvenciji, nestanak, prijelaz u suprotno: Dobro koje postaje Zlo.

Pripreme za veliki eksperiment zvan Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži bile su dovršene pa je eksperiment mogao početi. On je takav kakav je i ja mu nemam što dodati osim upozorenja da se osnovne misli tog eksperimenta (na kojima je on izrastao i koje je ojačao) nalaze u svim tekstovima nastalima za vrijeme i poslije Krležologije (1989-1993). Tako je i s tekstovima iz ove knjige, bilo da se radi o nekim intervjuima (na primjer Galiću 1993., ili Galiću i Grčiću 2000.), istupima (recimo na osnivačkoj skupštini Međunarodne hrvatske inicijative u Londonu 1992.), esejima (Hrvatska u evropskom obzorju, 1994.) ili pismima Mandiću i Bogišiću (1997.) Jedan odulji citat iz prvog pisma Igoru Mandiću, gdje je riječ o antitetičkom jedinstvu kao temeljnom humanističkom iskustvu, može poslužiti kao primjer koji pokazuje na koji me je način ontološkostrukturalistička teorija slobode vodila i do kakvih me je pogleda dovela na etičkom (odnosno političkom) planu: «Ovo nam se (iskustvo) otkriva kao napotresnija kontradikcija koja prati čovjeka tako reći od početka njegove povijesti: težnja za čistoćom i volja za moć, Antigona i Kreont u jedinstvu. To je ono što može biti nazvano moral tjeskobe ili nužnost a nemogućnost apsoluta. Bez kategoričkog imperativa (moralnog ideala, nedostižnog i postojanog kao nebo), sve je dopušteno: vladavina snage i čistog relativizma; bez svijesti o njegovoj praznini, sadržajnoj neodređenosti i (zato) mogućnosti da se pretvori u svoju suprotnost, sve je dovršeno: vladavina morala, čistog esencijalizma, apstraktnog identiteta, fundamentalizma. Kako je lako prihvatiti jednu od ovih antiteza! Ali, pravo je rješenje u traganju za njihovom nemogućom (no imperativnom) sintezom: moral u tjeskobi, tjeskoba u moralu (ili bitku): rizik i trajnost pitanja: život u napetom dijalogu. Kategorije kojima se (na svim područjima) služimo – recimo, od prava čovjeka, preko slobodnog tržišta do demokratskih sloboda, da ostanem na terenu politike – nisu ništa drugo nego samo pitanja na koja nema gotovih i definitivnih odgovora. Bez traženja i nemira ostajemo u pustoši sigurnog i lakog. Samoispitivanje i samonegacija temeljni su atributi vrijednosti. Sve je apsolutno, sve je relativno. Najstrašnija antinomija, temelj ljudske egzistencije.»

Teško mi je procijeniti kakav je bio stvarni utjecaj mojih istraživanja na književnost i intelektualni krug kojima pripadam. Bez obzira na buku koja se dizala oko mojih radova, mislim da su moje misli malo (da ne kažem, vrlo malo) uznemirivale, da nisu prodirale daleko i da su ostale površno shvaćene. Glavni je razlog u tome što ih nisam znao bolje i jasnije utemeljiti, što sam podcijenio njihovu zamršenost, neobičnost, nepristupačnost i što sam ih primjenjivao na područja na kojima nisu uspijevale pokazati svoju prodornost. Ako mi se i činilo da sam u sedamdesetim i osamdesetim godinama bio djelomična prisutnost, devedesete sam doživio kao odsutnost. Osjećao sam da me generacije koje su stigle ili upravo stižu ne čuju ili jednostavno ne vide. To je bilo posve prirodno, bio sam udaljen, i prostorom i godinama. Pružila mi se prilika da taj razmak smanjim a ja sam tu priliku propustio premda sam joj se radovao.

Kad su se osnivali «Hrvatski studiji» dobio sam poziv da redovito vodim jedan kolegij koji je trebao početi s Krležom. To mi je predložio kolega Ante Čović, profesor etike na Filozofskom fakultetu, jedan od osnivača «Hrvatskih studija». Napisao sam nacrt svojih predavanja (i seminara) koji ovdje objavljujem: Filozofski temelji Krležina djela. Moja su predavanja imala početi u školskoj godini 1994./95. Znao sam da se oko «Hrvatskih studija» pletu kojekakve priče, da su sukobi neizbježni ali sam bio pristaša višestranih (ili raznovrsnih) studijskih modela kao sredstva protiv bilo kojeg monopola. Osim toga, vjerovao sam da ću moći očuvati svoju neovisnost i raditi sa studentima ono što želim. Prije svega razgovarati, predlagati, slušati. Nisam se mislio ograničiti na Krležu, dapače, bilo mi je dosta Krleže, ali sam pristao jer je to njima konveniralo. Kolegij sam mislio proširiti na druge književne i intelektualne figure koje su me privlačile, prije svega na Gaja, Šenou, Starčevića i Budaka. Nije mi bilo nepoznato da su brojni kolege tretirali «Hrvatske studije» kao «škart» ili kao nekakav «udarac» Filozofskom fakultetu. To me nije diralo, važan mi je bio susret s mladim ljudima, možda sam čak u primisli imao i ovu ideju: nije isključeno da se među njima nađu oni koji će shvatiti domašaj teorije slobode i pokušati je prihvatiti kao svoju stručnu, znanstvenu pa i životnu hipotezu. Iznenadna i nimalo ugodna bolest omela me u mojim planovima, morao sam kolegu Čovića razočarati javivši mu da odustajem od već objavljenog nastavnog programa. On je, po svoj prilici, u prvi mah pomislio da sam odustao zbog nekih pritisaka, ali kada smo se susreli i kada me je vidio, shvatio je da pismo što sam mu ga poslao ne laže i ne farba, nego, nažalost, govori istinu. Ostajem mu zahvalan za njegov pokušaj da me približi novim generacijama, pokušaj koji se izjalovio i koji me je nekako čudno pogodio: kao da je propuštena zadnja prilika da živom riječju pokušam objasniti što mislim, kako mislim i zašto tako mislim. Ni u doba najvećih povjerenja u ono što pišem nisam prestao vjerovati da je Ahilova peta cijelog mog pothvata upravo u tome što mu manjka živa riječ. Danas mislim da mu ni živa riječ ne bi puno pomogla: on je bio i ostaje razgovor sa samim sobom, osamljenička avantura, gotovo unaprijed osuđena na poraz.

4.

Poglavlju nazvanom Tri pisma trebalo bi posvetiti odulji komentar. Ograničit ću se na osnovno.

Knjiga Tri pisma planirana je (zajedno s knjigom Branka Matana Domovina je teško pitanje) za zimu 1997., proljeće 1998. Poznato je kako je to svršilo i ne želim se na tome zadržavati. Čitatelja kojega podrobnije zanima ova «tema» upućujem na Bibliografiju Stanka Lasića (Literatura, godine 1997. i 1998.). Osim moja tri pisma (dva Igoru Mandiću i jedno Vlahi Bogišiću) knjiga je trebala sadržavati pismo Igora Mandića (od 7. srpnja, pisano dakle na Krležin rođendan!) i sve «odjeke» koji su se javili i koje je tadašnji «Vijenac» brižno sakupio i u odlomcima objavio. Knjiga je već prošla prvu redakturu i korekturu, bila je pripremljena za tisak. Omjer je otprilike iznosio pola-pola: pola knjige moja tri pisma plus ono Mandićevo, pola knjige «odjeci». Kad sam skicirao sadržaj ove knjige (u dva dijela), odlučio sam da Tri pisma ne diram nego da ih objavim onako kako su prije pet godina trebala biti objavljena. Bibliografija me je ponukala da promijenim tu odluku. Prebacio sam sve «odjeke» (proširene novim jedinicama i opširnijim citiranjem starih «odjeka») u Bibliografiju a mojim sam pismima dodao ne samo Mandićevo pismo nego i Mandićev intervju u «Identitetu» rujna 1997. Premda se ovaj intervju nalazi rezimiran (s brojnim citatima) u Bibliografiji, smatrao sam da će biti korisno da se u cijelosti nalazi uz moja pisma jer se treće pismo (tj. drugo pismo Igoru Mandiću) u mnogome dotiče tog intervjua. Detaljno opisane i analizirane «odjeke» na moja pisma (zapravo samo na prvo, jer se na ono drugo rijetko tko osvrnuo, a treće je do ove knjige ostalo u rukopisu), čitatelj će naći u Bibliografiji a vodič mu mogu biti ne samo godine (1997. i 1998.) nego i predmetno kazalo koje ih sve popisuje. O ovim «odjecima» nisam ništa rekao (osim nekoliko riječi u drugom pismu Mandiću) i ne mislim ni ovdje o njima reći nešto posebna: oni dovoljno sami govore o sebi, svaki bi dodatak bio suvišan. Čitatelj ima sada pred sobom ono što sam ja rekao i ono što su drugi rekli o mojim riječima. To mu je dovoljno da donese vlastiti sud.

Mene ovdje zanima nešto sasvim drugo: aprioristički duh vremena u kojem živimo. To je bolesno vrijeme: ne vidimo drugoga, ne znamo razgovarati (sve nalikuje na viku), govorimo kao bogovi, ideologizacija je smiješno pretjerana (bez obzira o kojem se predznaku radi) a aperceptivnosti tako snažne da percepcije gotovo nestaje. U tom će smislu Tri pisma i odjeci koji su se «dogodili» ostati u povijesti naše književnosti i naše duhovnosti kao jedan od boljih primjera recepcijske «čistoće»: vidjelo se ono što se željelo vidjeti, izvuklo se iz predmetnog ono što se uklapa u vlastitu formulu koja je istodobno i optužba. Naravno, postoje iznimke. One su ipak vrlo rijetke, što dodatno govori o svađalačkom i pravedničkom dobu koje nas nosi: sve je u njemu puno zastava i grbova, ishitrenih sudova, gotovih shema i poluotvorenih očiju. Pokušaje da se razumije drugoga možemo mjeriti apotekarskom žličicom, a samouvjerenosti stupaju mamutskim korakom. U takvoj su atmosferi proskribirani nijansa, sumnja, kolebanje i pitanja. Dijaloška svijest djeluje na toj sceni kao groteskni anakronizam a ontološkostrukturalistička teorija slobode kao «bijeg od odgovornosti» i čežnja za «čistim rukama». Tko ne zna odgovore, teško živi, zgažen je i zdrobljen: identiteti imaju čvrste zube. Najbolji među nama upravo su oni koji lutaju i znaju da ne znaju: «idioti» koji žive na rubu i pokušavaju postavljati prava pitanja. Monološki apriorizam veći je nego u vrijeme komunističke dekadanse, posvuda bjesnilo taštog subjektiviteta. Vrijeme tužno i opasno, opasno po misao, kulturu.

Ipak, imao sam sreću. Mandić je bio iznimka, dostojna svakog poštovanja. Zapravo jedini sugovornik. Mislim da sam dobro učinio što sam mu u Tri pisma dao gotovo isto toliko prostora koliko i samom sebi. Naš razgovor nije završen, on traje. Barem u meni. Njegove primjedbe i njegova razmatranja nisu se u meni isparila nego su očvrsnula poput minerala koji ne mogu samo tako, olako, progutati i probaviti. U stvari, Mandić dolazi na kraju moje balade «o drugorazrednosti i osrednjosti kulture bez ijedne Himalaje». Jer, temelj mojih pisama i moje famozne izjave da me srpska književnost zanima koliko i bugarska (što u osnovi, u principu znači koliko i hrvatska) leži u mojoj opsesivnoj (i prilično nesmotrenoj, pa i preuzetnoj) hegelovskoj viziji o jedinstvu naše civilizacije (o jedinstvu židovsko-antičko-kršćanske cjeline) i u misli da u tom jedinstvu postoje vrhovi koji su jedino vrijedni da u ovo malo vremena što ga imamo (a koje se zove život) posvetimo punu i možda jedinu pažnju.

Sve je počelo davno, vrlo davno, u ranoj mladosti ali se preciziralo prije četrdeset i više godina: pisao sam doktorsku radnju o Nehajevu koji je snažno osjećao da je osrednjost temeljni problem hrvatske kulture. On nije ovu misao mogao živjeti kao pitanje, nalazio je brze odgovore, lake sinteze (jedinstvo modernog i narodnog), čvrste identitete (nacija kao totalitet). U dugim razgovorima s tim nesumnjivo nadarenim umom, velikim i svestranim esejistom, piscem raznolikih vrijednosti, ja sam (učeći od njega a oslanjajući se na tragikomičnu mješavinu kobnog Hegela i još kobnijeg Sartrea) tražio svoj put u kojem je misao o vlastitoj osrednjosti bila vrlo intenzivna, nametljiva. Pa ipak, nisam je izrekao u oštrom i surovom obliku sve do l969. kada sam pisao prvo poglavlje Sukoba na književnoj ljevici. Način na koji sam ovu misao formulirao u tom «referatu» za simpozij (siječanj 1970.) bio je namjerno provokativan. Želio sam se osloboditi te mòre, neka se zna što mislim o sebi, o svojoj sredini, o kulturi u kojoj sam odrastao kao u nekoj zaštitnoj kuli što traje u sjeni misaonih i umjetničkih giganata. Dogodilo se ono što se moralo dogoditi: i oni koji su me slijedili u ostalim analizama osudili su moj «arogantan odnos» prema hrvatskoj i jugoslavenskoj kulturi, moj «prezir» prema «malim književnostima». O tome se u to vrijeme (a i poslije pojave Sukoba, 1971.) mnogo govorilo, možda je najpovređeniji i (zato) najglasniji bio moj dragi kolega Miroslav Vaupotić. Čitatelj može u Bibliografiji naći cijelu povijest moje upornosti da obranim svoju tezu i brojnih nastojanja koja su išla za tim da me od nje udalje. Misao o bulgariki nije od jučer, kao što se pokušalo prikazati. Nije od jučer ni naša sposobnost amnezije, te najbolje potvrde naše nedoučenosti i osrednjosti koje uvijek misle da su početak i sve, alfa i omega, zanemarujući ono što je bilo.

Ne želim ovdje spominjati sve one koji su me – od Grge Gamulina preko Slavka Goldsteina do Jovana Deretića – uvjeravali o našoj ravnopravnosti u prostoru civilizacije kojoj pripadamo i o našim vrijednim i neospornim prilozima toj cjelini. Naravno da sam se oduvijek kolebao i sumnjao u svoju tezu o velikim duhovnim ostvarenjima kao jedinim vrijednostima s kojima valja razgovarati. Najbolji je znak moje zbunjenosti apodiktičan ton s kojim sam u početku izricao ovu tezu kao istinu. Jer, da sam bio sigurniji i smireniji ne bih provocirao nego bih svoju misao slijedio skromnije a dosljednije. Siguran sam da bih u to vrijeme izrekao još mnogo težih riječi da nije bilo profesora Ive Frangeša, šefa katedre kojoj sam pripadao. Njegova šaljiva primjedba – nemojte piliti granu na kojoj sjedimo i koja nas hrani – samo je površnom pogledu mogla izgledati pragmatična. Ona je zapravo značila: razumijem vas ali budite oprezniji u razmišljanju, ne srljajte, i grana na kojoj sjedimo vrijedi, uzmite u obzir sve komponente, radi se o vrlo osjetljivom terenu, dvojnost koju živite (Dostojevski vs Šenoa; Hegel vs Bazala, itd.) sadržava i elemente (intelektualnog) samoubojstva. Dvadesetpet godina prije Mandića on me je prvi upozorio na ono što sam znao: da moja misao znači moje samoubojstvo. Točnije: opasnost od samoubojstva, sklonost da sebe vidim kao ništavnost koja u prostoru pravih veličina i ne zaslužuje drugo nego da bude zbrisana. Kolikogod je mene, tadašnjeg četrdesetgodišnjaka, ova misao strašila (baš kao i za Endehazije kada mi se prvi put javila) te mi se povremeno činila ludom, ja sam joj ostajao vjeran, vjerujući da će nju i njezine konzekvencije (dakle i bulgaricu koja iz nje logično proizlazi) moja sredina shvatiti kao nešto o čemu vrijedi misliti baš kao što vrijedi misliti i o samoubojstvu. Samoubojstvo je uvijek tajna pred kojom valja ili šutjeti ili postavljati smjerna pitanja. Čuvati se iz džepa izvađenih i gotovih odgovora. Moja me je antitetična rascijepljenost (koju sam živio kao antinomiju, neprevladivost) toliko pritiskala da sam u to vrijeme doista žudio za ozbiljnim razgovorima: što smo mi (što sam ja) u odnosu na (hegelovski) pobjedonosni Duh i prezirnu Povijest koji koračaju tako užasno grubo da se u njihovom maršu naši glasići i ne zamjećuju. U svojim sam tvrdnjama namjerno pretjerivao jer sam znao da ih samo na taj način i drugi mogu čuti kao bolna pitanja.

To se nije dogodilo: razgovora nije bilo. Jasni odgovori bili su potrebniji od mojih pitanja. Nisam shvatio da živim u zemlji koja, pritisnuta svojom tragičnom poviješću, želi imati čvrste horizonte a ne i (samoubojstvenu) maglu u kojoj se luta i koja (upravo zato) može biti plodna. Zaključio sam: u tvojoj glavi postoji neki defekt, ne misliš dobro, praviš se važan, ništa od svega što te muči nije suvislo, vrati se preciznoj stručnosti, konkretnim istraživanjima, tvoj silogizam počiva na posve pogrešnoj premisi, ostavi Nemoguće, postani normalan. Tvrdoglavo sam nastavio živjeti na dva kolosijeka, u dva doma, na granici (misaonog) samoubojstva koje je više djelovalo kao poticaj nego kao obeshrabrenje. Koegzistencija dviju ličnosti: hrvatski književni povjesničar kojem je dana ljepota i teret studija hrvatske književnosti – hrvatski intelektualac, esteta i neohegelijanac, koji svoje profesionalno zvanje doživljava kao «gubitak vremena» jer vidi svoj poziv u dijalogu s «najvećima», u tretiranju «bitnih problema čovjekove egzistencije», u suočavanju s «temeljnim dramama svog doba». Cilj se, naravno, sastojao u pokušaju da te dvije ličnosti dovedem u jedinstvo. U tim su trenucima nastali moji najbolji radovi (ili točnije: najbolje stranice u mojim brojnim radovima). Rascjepa nikada nije nestalo. O tome svjedoče neki prilozi i u ovoj knjizi kao primjerice Izlaganje u povodu Kronologije (1982.) gdje govorim «o strašnoj misli» da smo «samo drugorazredna kultura». Ova je «strašna misao» izrečena i deset godina kasnije, u vrijeme slavlja hrvatske državnosti, kada u izlaganju u Londonu 1992. doslovno ponavljam ono što sam rekao 1970. i 1982.: da moramo biti svjesni «naše osrednjosti». Posve je logično da sam se na tome mnogo detaljnije zadržao u Tri pisma, osobito u pismu napisanom Vlahi Bogišiću. Ali, njega je rijetko tko čitao, «preletjelo» se preko mojih navodno «obrambenih» objašnjenja i nastavljala glodati kost izvađena između redaka prvog pisma Mandiću. Razvlačena kao «gumilastika» (kako smo u djetinjstvu govorili), ova je kost postala potvrdom i moje «ispravnosti» i moje «neispravnosti».

Bio bih vrlo nepravedan kad ne bih ovom prilikom izrazio divljenje Igoru Mandiću koji je (nakon mojih objašnjenja u intervjuu u «Globusu» 6. studenoga 1998. o korijenima mojeg «omalovažavanja» «malih» ili «bugarskih» književnosti, posebno srpske i hrvatske) jasno ponovio da su moje teze donkihotske i samoubilačke, ali da ih valja poštovati jer proizlaze iz opsesivnih, plemenitih preokupacija. On je o mojim radovima napisao i izrekao mnogo lijepih riječi, ove (u «Globusu» od 4. prosinca 1998.) smatram najljepšima. U svakom slučaju, spadaju u najlucidnije analize «mog fenomena»: vidio je da su moja «zastranjenja», moj «prezir», moje iznenadno «nezanimanje» za srpsku književnost posljedica mog (neodrživog, kako on smatra) shvaćanja o postojanju Vrijednosti, o Kanonu «svjetske književnosti» i o «svjetionicima» koji nas jedini trebaju zanimati. On se nije čudio (poput nekih recenzenata Autobiografskih zapisa) što nisam odgovorio na napade u vezi s Pismima jer je znao da sam o svemu što je bitno za ovu temu rekao u pismu Bogišiću. Suvišno je odgovarati nekome tko misli da je «nositelj istine»: u svemu što kažete on neće naći vaše riječi nego ponovnu potvrdu svoje «istine». Više sam volio da ga «ostavim u njegovu uvjerenju» i da njegovo uvjerenje što detaljnije i što korektnije prikažem svom čitatelju, kao na primjer u ovoj Bibliografiji. Mandić je, osim toga, dobro shvaćao da nisam čovjek koji zaboravlja da je svoju reputaciju stekao i zahvaljujući «jugoslavenskom kulturnom prostoru»: vrijednosti mojih radova i istraživanja često su bile prepoznate izvan Hrvatske a ne samo u njoj. Tako je bilo i 1971., i 1982., i 1990. Ja to nikada nisam smetnuo s uma. Razgovor u beogradskom Domu omladine (1971.) kao i prijem Krležologije (1989., 1990.) bili su za mene dodatna ohrabrenja. Imao sam doista najmanje razloga da se suprotstavim književnim dodirima i prožimanjima svih vrsta, čemu se uostalom nikada nisam suprotstavljao, dokaz je i ova knjiga koju vidim prije svega kao svoju tridesetgodišnju obranu slobode govora. U srpnju 1992. objavljene su u «Slobodnoj Dalmaciji» riječi što sam ih dva mjeseca prije toga izrekao na osnivačkoj skupštini Međunarodne hrvatske inicijative u Londonu a koje rezimiraju cijeli moj život: «Imperativ današnjice: nema tabua, nema fetiša. Pisati se može o svemu i protiv svega; čak i protiv hrvatskog naroda, protiv hrvatske države (da ne govorimo o hrvatskoj vojsci), pa i protiv cjelokupne hrvatske književnosti i kulture. (…) Ako danas netko želi da ‘pjeva’ kako nema nikakvog herojstva, i nikakvog hrvatstva, i nikakve pobjede, i nikakve slave, nego samo smrt, krv, patnja, laž i grabež, onda mu to treba ne samo dozvoliti nego mu i omogućiti da to kaže u glasilu koje stiže do stotina tisuća ljudi. U paradoksu: država i društvo treba da plate objavljivanje te blasfemične riječi.»

Međutim, ništa nije moglo promijeniti moju ideju da za onoga tko želi živjeti u «Duhu i Povijesti» nema smisla «gubiti vrijeme» na sporedno, drugorazredno, osrednje bilo gdje se ono nalazilo. To, dakako, ne znači dizanje kineskog (ili berlinskog) zida nego oprez i umjerenost o kojima je bilo riječi i u prvom pismu Mandiću, ali su ove riječi čuli samo rijetki: «Dogodi li se nešto u bugarskoj, tj. srpskoj, crnogorskoj, bošnjačkoj, slovenskoj, makedonskoj književnosti što se diže iznad opće prosječnosti tih literatura ili što me direktno pogađa, prvi ću biti spreman da to što prije pročitam.»

Tri pisma (u cjelini, i svako na svoj način) prožeta su mišlju da je autizam najgore što se jednoj književnosti poput hrvatske može dogoditi. Bolje je sve osim hermetičkog zatvaranja u sebe. Ali, u raznolikosti «otvaranja» postoji lepeza mogućnosti pa tako i ono idealno ili najbolje: blizina najvećih «u duhu» i razgovor s njima. Ne mislim da «jugoslavenski kulturni prostor» (prošli, sadašnji i vjerojatno budući) pridonosi toj blizini i tom razgovoru. On je svakako vredniji od ničega. Ali, on može biti i opasnost za tu blizinu i taj razgovor: alibi umjesto napora i lijeta u visinu. Ova je teza vjerojatno najviše vrijeđala (ona izgleda najspornijom), bez obzira što logično slijedi iz stava od kojeg sam pošao. Budući da i danas ostajem kod bitne premise, ne mogu mijenjati njezine izvode i preporuke. Mogu samo poštovati tuđe premise, ostajući vjeran sebi. Zato: ako netko poput gospodina Čedomira Višnjića misli da je obnavljanje jugoslavenskog kulturnog prostora pitanje opstanka srpske književnosti u Hrvatskoj, ja to mogu razumjeti i reći da se vara jer i za srpsku književnost u Hrvatskoj kao i za hrvatsku književnost pitanje opstanka leži u zaletu prema najvišem. Isto tako: ako netko poput kolege Mandića misli da dodiri između književnosti istog jezičnog «dijasistema» pridonose njihovom obogaćivanju i vrijednosnoj selekciji, ja nemam ništa protiv toga, ali kažem da istinska bogatstva i pravi kriteriji postoje drugdje: u onom što nazivamo evropskom književnom vertikalom. Tri pisma su dakle: dosljedno negiranje autističkog zatvaranja u svoj nacionalni lešnjak, dosljedno afirmiranje zaleta k Nedostižnom, Nepoznatom, Nemogućem.

Neću skrivati u čemu su se sastojale moje sumnje i što smatram glavnim teškoćama moje premise i mog gledanja na odnos između Vrhunskog i Drugorazrednog, Centra i Periferije.

Prije svega, antitetički polovi nisu tako čvrsti i «pročišćeni» kako to u mojoj koncepciji izgleda. Što ulazi u Centar a što u Periferiju, gdje su granice i prijelazi? Ako se i može u nekim točkama doći do konsenzusa, ovaj se lako raspada jer nova istraživanja, novi pronalasci, nova osvjetljenja, nove metode, nove vrijednosti stvaraju drugačiju dijakroniju, scenu i njezinu pozadinu: ono što je bilo iza kulisa stupa u prvi plan, a ono iz prvog plana odlazi iza kulisa. Dovoljno je podsjetiti se potresa što ga je izazvao nadrealizam. Sve je u trajnom previranju, dominira dinamičnost a ne statički sistemi koji bi nam se nametali kao propisi, okamine, krute naredbe. I globalni obujam i sadržaj Kanona ili (Vrhunske) Norme mijenja se (u istoj civilizaciji) zavisno od ove ili one nacionalne skupine, ove ili one staleške, profesionalne, generacijske itd. grupe, a pogotovo od ovog ili onog pojedinca. Sve to vodi zaključku da se identiteti (polovi) rasplinjuju u svojim razlikama i da je sve samo jedna neodređena smjesa u kojoj nema smisla govoriti o Vrhunskom i Osrednjem. Pa ipak, nije moguće a da u ovoj nesigurnosti ne nazremo one temeljne figure koje se pojavljuju u svakoj konstrukciji i rekonstrukciji kao neizbježno: Eshil, Dante, Cervantes, Shakespeare, Goethe, Flaubert, Dostojevski, Poe, Baudelaire, Kafka, Breton, Borges… da spomenem samo neka imena na najtežem području, u književnosti, jer su stvari, na primjer, u filozofiji mnogo jasnije. Drugim riječima, moja me strast sistematizaciji ograničavala, nije me zaslijepila. Vidio sam da su antitetički polovi (Centar – Periferija) u sebi nesigurni, da im se rubovi dotiču, da se u sebi raspadaju, ali sam isto tako (i bez obzira na sve argumente o gubitku jasnoće i Kanona i Sporednog) uporno branio svoju misao da se nakon cijelog procesa (negacija) uvijek vraćamo kakvom-takvom (kanonskom) identitetu koji nam omogućuje želje za najvišim i vodi nas k njemu.

Ovaj empirijski (ili povijesni) dokaz o nestabilnosti i problematičnosti Kanona kao Vrhunske Norme (kao Centra) bio je za mene uvjerljiviji i plodniji nego razne (prošle i suvremene) teorije koje su dokazivale potpunu relativnost svakog određenja i tendirale ukidanju identiteta: serijalizacija Jastva (Sartreovo Jastvo kao serija međusobno nepovezanih Ja), dekonstrukcija suprotstavljenih polova (Derridino «i – i», «ni – ni») obrtanje vrijednosti (Paul de Mann, Jacques Lacan: slabo postaje jako, osrednje glavno, itd.). Imao sam u rukama Hegelovu dijalektiku u kojoj je ovaj problem najdublje rješavan. Njegovim sam negacijama oduzeo završnu točku unoseći ih u spiralni krug (ili paralelogram) u kojem identitet ipak ne nestaje iako je stalno podvrgnut svojem unutrašnjem rušenju koje je i novo građenje. Na taj sam način obranio (ili branio) Kanon, iako sam znao da se on može i mora obogatiti samo uz pomoć osrednjeg (koji se u tom času pokazuje kao vrijednost), prijelazom u osrednje (tj. u svoju negaciju) i povratkom sebi. Do danas me ništa nije uvjerilo u slabost ovakvog zaključivanja. Ono je dobilo svoj oblik u strukturi koja čezne za bitkom a ostaje sloboda: identitet i kretanje u jedinstvu, nemoguća sinteza koja poništava identitet i istodobno ga definira. Kanon je stalno rušen i stalno obnavljan. Neka mi bude dopušteno da kažem da sam i sâm prošao kroz fazu totalne nivelacije i relativizacije, oslobađajući se na taj način mučne svijesti o drugorazrednosti. Dapače, Mandićeve riječi iz «Identiteta» (1997.), u kojima on sebe i nas (pomalo dekonstrukcijski i lacanovski) uvjerava da smo mi (Periferija) mnogo lucidniji, svestraniji i sposobniji od razvikanih «evropskih središta», podsjetile su me, i radosno i bolno, na moja vlastita iskustva s tim «središtima» i na moja vehementna nastojanja da zbrišem Kanon i vidim kulturu kao beskrajno pluralističko more bez čvrstih kriterija. Radosna plovidba bez smjera i izbora. Kanon me je čekao na prvom zastanku, u prvoj luci: kao Kantov imperativ: varaš se, ne ploviš bez kompasa, imaš kriterij (zalet k Vrhunskom), težiš k njemu bez obzira na ovu bezbrižnu igru. Od Kanta Hegelu: uspostavljanje glavnih (ili kanonskih) mjerila kao identiteta koji će se preko samonegacije i održati, i obogatiti, i ispunjavati, živeći u trajnom, raznolikom i mnogostranom kretanju.

Najslabija točka u obrani moje premise – u mom rezoniranju uopće – jest sklonost k prilično grubom, gotovo profesorskom nacrtu koji kao da propisuje što treba učiniti (čak kako treba živjeti) da bi se «stiglo» u Centar, ušlo u razgovor sa «svjetionicima». Ova je sklonost vidljiva u sva tri pisma i ja sam oduvijek bio svjestan njezine opasnosti, njezine zamke. Ona je često postajala jača od moje svijesti i mog opreza te me je mogla uništiti, osiromašiti, pretvoriti u intelektualnog invalida umjesto u intelektualnog avanturista. Spasilo me tijelo. Vjerujem da je tako. Hoću da u to vjerujem. U tome leži smisao metafore na kraju drugog pisma kolegi Mandiću: čovjek, koji ulazi u livadu (u Maljevičev i Lorrainov kvadrat), dodiruje srne, «postaje srna», «očišćen od svega osim želje za mladošću i životom», jest čovjek nošen Znatiželjom, Nemogućim, Nepoznatim. Tijelo – «živi život», beskonačnost prakse, žudnja bez granica – ruši sheme, teži k Vrhu kao Tajni koju valja osvojiti, prezire spone i propise, ima nepredvidivu logiku a cilj mu je iskušati maksimum i naći savršenstvo. Tijelo je simbol raznolikosti pokušaja, nezaustavljivosti invencija, mnogostrukosti oblika.

Tijelo (kao simbol) znak je pravog istraživača, pustolova: sloboda kao jedini propis i jedini imperativ. Tko živi slobodu, taj će nužno tražiti put k njezinoj sublimaciji, k Najvišem. Ako postoje Himalaje koje nas opsjedaju i zovu k sebi, onda postoje i najrazličitije staze kojima ih naslućujemo, otkrivamo i krećemo prema njima. Ništa nije predodređeno, ništa se ne postiže ravnom linijom: sve je vijuganje, lutanje koje svakog časa može biti prekinuto ali i obnovljeno. Jedino umišljeni (oni koji nisu «siromašni u duhu») misle da znaju što su ti vrhovi i kako se do njih dolazi. A Vrhovi su zapravo samo Poziv: poziv na put prema drugom vrhu koji je možda «onaj pravi». Svaka osrednjost može biti isto toliko plodna kao nagli uspon jer se u njoj i pomoću nje rađa i održava želja. Možda se preko malih književnosti prije stiže «pravim vrijednostima» nego preko velikih koje zamagljuju poglede. Možda nas prezrena područja (od stripa do krimića) mogu bolje voditi od onih «školskih» ili «posvećenih» vrsta. Glavno je uživanje u slobodi jer je ova traganje, nezadovoljstvo postignutim, uzdignuće k božanskom, dodiri s vječnim. U zaključku: sve što se u mojim radovima može shvatiti ili doživjeti kao propisivanje, planiranje i programiranje u ovoj bitno individualnoj avanturi treba odbaciti isto onako kako sam ja to činio u svojim najboljim trenucima. Svatko neka traži svoje Himalaje i sebe u njima.

5.

U poglavlju Intervjui i razgovori čitatelj će prvo primijetiti da do nedavno (do 2000.) ima svega četiri intervjua. Ostalih šest objavljeno je u razmaku od jedne godine, od travnja 2000. do lipnja 2001. Ova bi činjenica mogla navesti čitatelja na pomisao da sam za razdoblje od trideset godina (3. siječnja 1971.- 7. travnja 2000.) napravio izbor iz mojih intervjua te uvrstio četiri koja su mi se učinila važna. Nije tako. U ovoj se knjizi nalaze svi moji intervjui i razgovori. Razlog tridesetgodišnje oskudice i jednogodišnjeg obilja vrlo je jednostavan: nisam bio vičan tom načinu komuniciranja i nisam ga volio; Autobiografski zapisi bili su iznimka, želio sam neke njihove dijelove pobliže objasniti, a donekle sam se već i izvježbao u «davanju intervjua».

Premda je u cijeloj knjizi povremeno riječ o politici, ipak se odmah može uočiti da je u ovom poglavlju pretežno riječ upravo o njoj. I oni koji su me intervjuirali a i publika ovih medija željeli su čuti što mislim o nekim aktualnim zbivanjima i kako na njih reagiram. Nisam izbjegavao odgovore ni na «najškakljivija» pitanja, ali sam nastojao sačuvati mjeru. Je li trebalo češće «nastupati» i jače utjecati na zbivanja, teško je reći. Jedno je izvan sumnje: zanimao me svijet koji mi je dan, pokušavao sam ga shvatiti i vidjeti što moja zemlja u njemu znači. Bitni su mi bili su: cjelovit pogled, osnovna kretanja, glavna proturječja.

Ličnosti i anegdote nisu me privlačile. Postoji u mojoj političkoj filozofiji nekoliko problema koji se obnavljaju i konstantno nameću. Čitatelj će ih lako zamijetiti. Kad bi i želio, ja ih u ovoj uvodnoj riječi ne bih mogao izbjeći jer me događaji što smo ih u zadnje vrijeme proživjeli naprosto k njima vode. Podulje ću se na njima zadržati jer me na to sile brojni dijelovi ove knjige. Bez ozbiljnijih objašnjenja, što ih oni traže, ova bi knjiga djelovala nepotpuno.

Mnogo važnije od toga: analize, razmišljanja i pogledi koje će čitatelj u ovom dijelu mog predgovora sresti sastavni su dio mog dnevnika što ga (više ili manje) redovno vodim od najranije mladosti. U Autobiografskim zapisima opisao sam kako sam ga uništavao u brojnim intimnim krizama i napokon sve uništio što sam u njega zabilježio do Karađorđeva 1971. Nisam želio da (eventualno) dođe u ruke nepoželjnih (policijskih) osoba. Od tada pa do danas (punih trideset godina) moj je dnevnik moj najbliži sugovornik, tako da sam u prvom nacrtu ove knjige pomislio kako ne bi bilo loše da u nju uključim i neke svoje dnevničke zapise a ne samo pisma što sam ih «masovno» pisao. Odustao sam od toga, odlučivši da u predgovoru knjizi iznesem neke odlomke koji se tiču moje političke lektire, mojih političkih skica i mojih procjena svijeta u kojem živim. Ja sam ih grupirao, sredio i preradio kako bi sve preraslo u suvisliju i vredniju cjelinu. Nadam se da sam u tome uspio, što dakako ne znači da u ovaj predgovor nisu ušli brojni odlomci dnevnika u onom obliku u kojem su u danom času bili napisani. Riječi što će ih čitatelj ovdje pročitati smatram stoga mnogo više sastavnim dijelom sadržaja ove knjige nego dijelom uvodnih napomena. Volio bih da ovaj odulji («poludnevnički») izlet u politiku bude tako i shvaćen.

Počet ću s dvije i te kako suvremene pojave, međusobno najuže povezane, rekao bih neodvojive, a ipak se njima u današnjem svijetu različito prilazi. Jednoj od njih političke strategije posvećuju veliku pozornost, drugu gotovo da i ne uzimaju u obzir. Ova neobičnost mnogo otkriva o vremenu u kojem živimo. Vrijedno ih je razmotriti. Ja ih obje držim glavnim pokretačima povijesti, naučilo me je tome cjelokupno iskustvo što sam ga stekao živeći u povijesti, «u duhu», u umjetnosti.

Prvu pojavu zovem rascjep i jedinstvo između (političke) prakse i moralnog (božanskog) zakona u nama. To je temeljna i nepremostiva kontradikcija ljudske egzistencije. Već samim tim što živimo (ili dišemo, kako bi rekao Levinas) proizvodimo nasilje a želimo biti humana (ili moralna) bića. Znamo da je Drugi Ja (i da je Ja samo Drugi drugoga) a ponašamo se kao da je Drugi (naše) sredstvo a ne cilj. Davnašnji Bližnji (što ga treba ljubiti kao samoga sebe), Zlotvor (kojem treba pružiti i lijevi obraz ako te udari po desnom jer valja ljubiti i svoje neprijatelje), Kategorički imperativ (koji traži da se djeluje po maksimi što može vrijediti kao univerzalni zakon), Jednakost, Bratstvo i Sloboda (kao idealni temelji čovječanstva), Ljudska prava (kao suvremeni univerzalni princip i ostvarenje svekolike moralne tradicije) – žive u nama kao neizbrisivi pozivi a istodobno se u praksi pretvaraju u svoju suprotnost: povijest je nejednakost, egoizam, osvajanje, uništavanje, podčinjavanje, mržnja, zavist, pljačka, robovanje, prolijevanje krvi, hladni pokolj zvan bankarski profit, luda trka za prvenstvom, palež i grabež, plač i škrgut zubi, ovostrani a ne samo onostrani pakao. Antitetičko jedinstvo kao ljudska sudbina: povijest prožeta moralom, moral osuđen na podnošenje povijesti; volja za moć koja se ne može osloboditi morala koji ju negira kao princip, volja za tolerancijom koja u Drugom vidi Sebe a mora uzeti u obzir povijesne činjenice koje negiraju njezin temelj; sukob sile i ideala, koji su prisiljeni na život u jedinstvu, iako teže osamostaljenju (kojem nikada ne stižu, čak ni onda kad se misli da su – u ekstremu: «čisti zločinac» i «čisti idealist» – realizirani). Nema sile koja ne želi biti moralna (sebe shvatiti, prikazati moralnom), nema morala koji ne bi sanjario o svom ostvarenju.

Poznato je da su rascjep (koji je jedinstvo) i svijest o njemu prošli kroz različite povijesne etape i da su se uvijek javljali snažni pokreti koji su bili uvjereni da kontradikcija nije i antinomija. Oni su mahom dvosmjerni: velika nada i velika katastrofa, kao svako radikalno Rješenje ili kao svaki pokušaj totalne realizacije ideala (apstraktnog identiteta). Druga polovica dvadesetog stoljeća odnijela je u nepovrat jednu takvu katastrofalnu nadu a neokapitalizam, koji je globalno pobijedio (bez obzira na njegove varijante, pa i onu kinesku), zaoštrio je rascjep o kojem je ovdje riječ, jer ga je sveo na nešto normalno projicirajući njegovo prevladavanje u vrijeme, tj. u nedogled, u ništa. Mnogo se danas govori o ljudskim pravima (deklaracije o tome ne manjkaju), ali je očito da su kapitalističke vrijednosti (osobito one monetarističke, merkantilističke i funkcionalističke) u oštrom sukobu s moralnim vrijednostima, kako to lijepo naznačuje poznata izreka «U svijetu u kojem je novac kralj, moral ne može biti kraljicom». To ne znači da u ovih deset godina nema nekih poboljšanja, palijativnih mjera, vrijednih akcija i organiziranih otpora sistemu koji je nestankom glavnog protivnika i globalnim proširenjem sklon «divljanju». Mogu se uočiti tri točke otpora: države ili grupe država (sa svojim regulativama), svjetske institucije ili «vlade» (poput Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Svjetske trgovačke organizacije, Grupe osam, Organizacije ujedinjenih naroda, itd.), borbeni alternativni pokreti i siromašne mase (koje ne treba brkati s onim milijardama koje gladuju, o čemu će ubrzo biti riječi).

Kriza je, međutim, latentna. Između kapitalističke stvarnosti i humanističkih ideala zjapi ponor: na jednoj strani novac kao jedina vrijednost (tj. Ja kao Moć), na drugoj strani moral kao vrhunska vrijednost (tj. Ja kao Drugi). Kao povijesno i moralno biće, čovjek je prožet obim vrijednostima, on je njihovo jedinstvo. To je njegova bijeda i veličina. To je i razlog njegova nastojanja da traži i nađe izlaz. U tom procesu moralne volje nisu bez utjecaja na političku praksu pa se one u prostoru političkih sukoba javljaju kao čimbenici (ili kao sile) s kojima valja računati: svaka ih politička strategija sadržava u sebi i vidi izvan sebe, te nastoji svoje ciljeve što bolje uskladiti s postojećim moralnim normama. Isto tako: i dalje traju i trajat će pokušaji da se jaz prevlada idealnom sintezom u kojoj moral postaje sila a sila moral: idealni svijet sreće, čovjekovo totalno ostvarenje, san prosvjetitelja svih boja (od križarskih preko komunističkih do fundamentalističkih).

Ontološki strukturalizam pokazuje da ni za pojedinca, ni za ljudske skupine (veće ili manje, svejedno), ni za čovječanstvo u cjelini nema izlaza. Optimalno rješenje samo je polovično rješenje a sastoji se u oštroj svijesti o postojećoj kontradikciji, o nemogućem (a realnom i nužnom) jedinstvu sile i morala. Ta svijest nije dovoljna da bismo se očistili grijeha političke prakse. Ona nam jedino omogućuje da praksi prilazimo oprezno nastojeći je voditi moralnim ishodištima. Ona nam savjetuje da ovaj rascjep živimo dijaloški i tjeskobno u bilo kojoj arhetipskoj mogućnost: bez svijesti o egzistencijalnoj rascijepljenosti i jedinstvu pragmatizam postaje cinička ravnodušnost, esencijalizam totalitarna (i imperijalistička) napast, individualizam nihilistički (u-sebe-zaljubljeni) egoizam a liberalizam realistička samozadovoljnost.

Ovim je naznačen prijelaz drugoj pojavi koju zovem povijesnim skandalom prvog reda: umiranje od gladi u sjeni bogate trpeze. Skandal nije od jučer, traje permanentno, ali još nikada u takvom intenzitetu i suprotnosti kao sada. Paradoks je u tome što ovaj skandal ima danas (u doba posebne osjetljivosti na ljudska prava) vrlo malo utjecaja na svijest o rascjepu između povijesne prakse i moralnog imperativa. Skandal je tako vidljiv i tako golem da bi se ovaj baudelaireovski rascjep između «djela i sna» («svijet gdje san i djelo nisu braća») morao nametnuti svakom i otkriti svu dubinu zla i zločina, zaustaviti ludost koja ga podnosi i pozvati sve postojeće energije da se svijet promijeni a moral primijeni. Umjesto toga događa se suprotno: gladnih ima sve više a bogati su sve bogatiji. Smrt gladne kosi dok moral bogatih spava. Za razliku od prošlih stoljeća skandal se sada događa na periferiji bogatstva. Još prije sto, dvjesto godina bio je u njegovu srcu i postajao prevratničkom silom. Nijedna sadašnja politika (državna i globalna), nijedna varijanta vlasti u suvremenom svjetskom poretku ne strahuje od svijeta gladnih kao od sile koja može bitno utjecati na tijek povijesti. Svijet je gladi bačen na koljena, on može jedino prositi. Činjenica njegova postojanja nije dovoljna da se u svijetu bogatih, manje bogatih, siromašnih i posve siromašnih ali ne i gladnih, pokrene lavina protesta koji bi poglavare svijeta prisilili da poslušaju božanski glas u sebi, šapat ljudskih prava koje su sami oblikovali i kojima se ponose. To je presudno, to je nepodnošljivo, to je kažnjivo.

Protiv preventivnog rata u Iraku našlo se na evropskim ulicama deset milijuna ljudi, koji su zahtijevali primjenu moralnih principa (ne ubij!), ljudskih prava (pravo na razliku), međunarodnih konvencija (nemiješanje u unutrašnje stvari suverene zemlje) i legitimitet Organizacije ujedinjenih naroda. Ova pacifistička i antiamerička masa, u mnogome slijepa, ne želeći vidjeti što je Sadam Huseinov Irak (kao što prije dvanaest godina nije primjećivala kako Milošević priprema genocid), bila je tako kompaktna da se po evropskim kancelarijama i intelektualnim katedralama govorilo o sreći. Neki su čak proklamirali, poput Edgara Morina, da je u tom protestu rođena «evropska nacija». Jadne li nacije. Ona jedva skupi deset tisuća zgroženih ljudi u «masovnim» protestima protiv gladi, tog najvećeg zločina dvadesetog stoljeća za koji svi znaju da je zločin bez presedana i totalna negacija svega što ulazi u pojam moralne svijesti. Svaka evropska gospodarska kriza pogađa prvenstveno zemlje u kojima vlada glad. Poznato je da nema nikakvog pritiska «odozdo» na vladajuće evropske garniture kako bi se smanjila ta tendencija. Obratno: nitko se ne želi odreći dostignutog nivoa, svatko brani svoj biftek. Iz godine u godinu smanjuju se odvajanja direktne pomoći. Na to se gotovo nitko ne obazire. Ne uspijevaju čak ni sitni ili smiješni prijedlozi koji ne bi stvari promijenili ali bi trenutačno olakšali situaciju. Na prijelazu u novi milenij našla se skupina stručnjaka za tzv. «gladni dio» trećeg svijeta i predložila «evropskoj naciji» da svatko pošalje na poseban račun pomoći gladnima polovicu svote koju misli potrošiti u badnjoj i silvestarskoj noći. Tvrdili su da bi se na taj način moglo spasiti desetine milijuna ljudi. Skupila se smiješna svota, tako smiješna da se od svega odustalo, a bogati se svijet «istutnjao» potrošivši (prema nekim proračunima) u jednoj noći preko dvadeset milijardi dolara. To je logično jer da nije tako potrošačko bi društvo sutra crklo. Ali je to istodobno užasna činjenica. Pred najvećim zločinom najveća kapitulacija moralne svijesti. Fatalna kapitulacija: rodila je, rađa i rodit će teške posljedice. Tko ne razumije ovaj paradoks, taj ništa ne shvaća u onom što se dogodilo 11. rujna u New Yorku. Nema opravdanja za teroristički čin (on ima mnogostruke uzroke) ali se mora pomisliti da se moralnoj svijesti bogatog svijeta poput bumeranga na taj način vraća njezina amnezija pred patnjama što ih njezino bogatstvo stvara.

Jer, ostaje neprijepornom činjenicom: visokomoralno biće zvano čovjek mirno jede dok stotine milijuna ljudi oko njega skapaju od gladi. Sve su suvremene civilizacije u tome iste: i ona kršćanska, i ona islamska, i ona hinduska, i ona kineska, i ona japanska. Posebno je u tom smislu odgovorna i griješna kršćanska civilizacija jer je (uz japansku) najbogatija. Još se prije trideset godina vjerovalo da će se razmak između bijede i bogatstva («Juga» i «Sjevera») postepeno smanjivati, da će se postotak pomoći povećavati, da će se smisliti nekakav Marshallov plan koji će djelovati kao radikalan lijek. Ništa se od toga nije dogodilo. Suprotno. Brojke svjedoče samo o pogoršanju. Na rubu gladi živi danas četvrtina svjetskog stanovništva, oko milijardu i pol ljudi, od čega trideset milijuna godišnje umire od gladi, a trećina preminulih su djeca. Socijalna i zdravstvena zaštita svela se na minimum pa tri bolesti (sida, malarija i tuberkuloza) odnose godišnje šest milijuna ljudi. Posljedice izgladnjelosti tako smanjuju prosječnu životnu dob da se čini kao da u svijetu bijede ima samo mladih starih ljudi. Na drugoj se strani, u isto vrijeme, gomila silno bogatstvo, u materijalnim dobrima, u znanju, u novim tehnologijama, u kulturi, u fundamentalnim istraživanjima, u zdravstvu, u sportu, u dokolici. To su sve poznate stvari, abeceda suvremenog svijeta, strašna i sablažnjiva.

Pred ovom su činjenicom sve naše moralne dileme pomalo smiješne. Najsmješniji su oni koji navlače ovu ili onu retoričku togu s moralnom osudom (kapitalističke) stvarnosti i pri tom vjeruju (a doista često vjeruju) da svojim «energičnim» protestima zadobivaju/ostvaruju nevinost, čistu savjest, lik pravednika. Bilo bi krivo pomisliti da nisu korisni, ali sigurno je da nisu moralno dosljedni, osim ako su sveci. Njihov ih govor obično ne košta mnogo. Rijetki skinu sa sebe damast, svilu i dijamantni prsten dok govore o Kristu. Gotovo nitko. Oni koji stavljaju moral u zagradu i oslanjaju se samo na silu (što je velika rijetkost, uvijek izmisle neku retoriku) i oni koji žive kao da ne postoji snaga stvari ili težina povijesti pa se zadovoljavaju svojom «lijepom dušom», uživajući u svojoj moralnoj veličini kao uzvišenom primjeru (a tih je legija) – pripadaju istoj vrsti ponašanja, onoj koja ne želi čuti za grijeh i krivnju jer ne shvaća da je povezanost povijesti i morala, sile i ideala, djela i sna neodvojiva, da je njihovo prožimanje ljudska sudbina, da je, dakle, svijest o tom rascjepu i jedinstvu jedina moralnost morala ili jedini pravi moral. Nema sigurnih (antitetički suprotstavljenih) rješenja, sve je samo pitanje, izbor, kolebanje, sumnja: moral tjeskobe ne zna za čistoću, nevinost i pravednost. On je poziv da se istraje s prljavim rukama, s nečistom savjesti (u metastrukturi, kako bi rekli ontološki strukturalisti). U dihotomičnom svijetu, gdje na jednom kraju traje uzaludna borba protiv debljine a na drugom živi kosturi umiru kao muhe, postoji samo jedan pravednik, samo jedna nevinost, samo jedna čistoća: dijete koje umire od gladi. Svi su ostali krivci, zarobljenici povijesti, veći ili manji. Samo njegove oči još ne znaju za mimetičku želju, koja one starije, iako gladne, već vodi prema volji za moć, prema osveti, prema pokušaju da se stupi na mjesto onih koji su ih survali u pakao. Svijet gladi (što se pruža gotovo preko svih kontinenata ali je najveći u Africi) djeluje na moralnu svijest bogatih (točnije: ne-gladnih) antitetički – kao užasna opomena i kao anestetik: ili se poseže za hitnim i radikalnim rješenjima koja su često vrlo opasna jer su rođena u zdvojnosti, ili se tone u zaborav, u htijenje da se ne zna. Vladari suvremenog svijeta misle da je zaborav dominantan. Nadaju se da mogu mirno spavati vjerujući da, suočena s gladi, spava i moralna svijest puka kojim vladaju. To je možda točno ali i netočno: s moralnom svijesti (s utopijama koje u njoj borave) nikad se ne zna, ona je puna iznenađenja.

Ostaje, međutim, nepobitno: suvremena svjetska politika (bilo koja) stavila je svijet gladi ad acta (što znači: bacit će mu mrvice) ali je i dalje zaokupljena potrebom da za svoju nasilnu praksu nađe moralnu legitimaciju, povijesno i humanističko opravdanje. Drugim riječima: ne brine ju glad ali ju brine moral pa odvaja neodvojivo. To je čak vidljivo i kod genijalnog filozofa, hegelijanca Alexandra Kojèvea (1902-1968), slavnog prethodnika Francisa Fukuyame jer je on prvi u dvadesetom stoljeću razradio ideju o kraju povijesti. Najvažniji interpretator Hegelove filozofije u 1930-ima, poklonik Staljina i njegove «svrhovite diktature» (nužne za transformiranje Rusije u svjetsko carstvo), po najnovijim naznakama iz arhiva KGB-a možda i Staljinov agent (ne i špijun, izdajnik Francuske, nego inteligentan savjetnik koji je svog «gospodara» vodio prema svom cilju), Kojève se nije obazirao na svijet gladi koji je smatrao «detaljem» u (lijevo hegelijanskom) hodu povijesti prema svom ostvarenju, ali je moralnom imperativu dao ključno mjesto u svojoj povijesnoj viziji: za njega je «kantovski» poziv na život u idealnom bio poziv povratka u «animalno» (u najpozitivnijem smislu, tj. u smislu Marxove slobode: prirodno prebivanje u sebi pošto se «zavladalo stvarima», ostvarenje Mudrosti koja je postala «priroda» pa nestaje potrebe za «diskurzivnom spoznajom svijeta i sebe»). Na taj se način povijest ukida a ispunjenjem ovog (moralnog) cilja otvara se razdoblje «post-povijesti». Aleksandra Kojèvea uvodim u ovo razmatranje iz dva razloga.

Prvi se sastoji u tome što je Kojève bitno povećao teškoće koje su me sputavale da se oslobodim Hegela. Godine sam proveo nad Hegelovom Fenomenologijom duha ali isto tako i nad Kojèveljevom knjigom Uvod u čitanje Hegela koja je zapravo rezultat njegovih predavanja o Fenomenologiji duha (1933-1939) u pariškoj Školi visokih studija: «Introduction à la lecture de Hegel. Leçons sur la Phénoménologie de l’ Esprit professées de 1933 à 1939 à l’ École des Hautes-Études réunies et publiés par Raymond Queneau» (Gallimard, 1947.). Kojève je detaljno, smiono i lucidno tumačio Hegela publici u kojoj su sjedile gotovo sve misleće glave buduće Francuske a meni je govorio da nema izlaza iz hegelijanskog kruga, što znači iz identiteta koji se preko svojih negacija vraća k sebi dovršenom, apsolutno konkretnom. U dijalogu s njim, s Hegelom, s Hyppolitom, Lukácsem, Merleau-Pontyjem, Aronom i Sartreom probijao sam se do teze o spiralnom krugu (paralelogramu) u kojem (svaki) apstraktni identitet (pa tako i moralni), jednom postavljen, nikada ne stiže (kroz svoju povijest) do svoje konkretnosti nego ostaje rascijepljen u «suživotu» sa svojim negacijama: bitak koji je biće, struktura koja je sloboda, monolog koji je dijalog, moral koji je tjeskobna svijest. Nisam ga samo opovrgavao u ovoj temeljnoj tezi nego i u njezinom povijesnom izvodu: kod njega (dosljednog lijevog – ili mlado-marksističkog – hegelijanca) povijest mora svršiti u ostvarenju Svrhe; u ontološkom strukturalizmu nema Kraja povijesti, povijest je beskonačna spirala u kojoj se stalno pojavljuju i koegzistiraju (nedovršena dovršenost) arhetipski pokušaji (u svojim beskonačnim varijantama) prevladavanja rascjepa između stvarnog i idealnog, prakse i morala, relativnog i apsolutnog: pragmatizam, esencijalizam, individualizam, realizam (simplificiranost, ekstatičnost, disperzivnost, harmoničnost). Prema tome, nisam mogao prihvatiti njegovu tezu o Kraju povijesti odnosno o post-povijesnom društvu ali me se dojmila njegova vizija unipolarnog svijeta unutar prividne bipolarnosti. Ova će vizija postati neobično važnom (i kod njega i u mene) kad se u vrlo oštrom vidu bude postavilo pitanje mjesta ujedinjene Evrope u svjetskom poretku. Kojève kaže: post-povijesnom društvu neminovno idemo, zapravo, u njega smo već ušli jer se nalazi ostvareno u Sjedinjenim Američkim Državama a dobit će još savršeniji oblik u spoju Zapada s Japanom. Za drugo izdanje Uvoda Kojève je, naime, korigirao svoje «naknadne bilješke» iz 1946. i 1948., te napisao ove riječi pred kojima svaki «lijevi hegelijanac» mora ostati zaprepašten i silno impresioniran:

«Shvatio sam (1948.) da hegelovsko-marksistički kraj Povijesti neće tek doći nego da je on već sadašnjost. Promatrajući što se događa oko mene i razmišljajući o onom što se dogodilo u svijetu poslije bitke kod Jene, shvatio sam da je Hegel imao pravo što je u njoj vidio kraj Povijesti u pravom smislu te riječi. U toj je bitki i preko nje avangarda čovječanstva virtualno dosegla svoj cilj i svrhu, to jest kraj povijesne evolucije Čovjeka. Ono što se kasnije dogodilo bilo je samo prostorno proširenje univerzalne revolucionarne moći koju su u Francuskoj ostvarili Robespierre-Napoléon. (…) Može se čak sa stanovitog gledišta reći da su Sjedinjene Države već dostigle završni stadij marksističkog ‘komunizma’, uzevši u obzir da svi članovi ‘društva bez klasa’ mogu sebi već sada priuštiti sve što ih privlači a da pritom ne rade više nego što žele. Više komparativnih putovanja (između 1948. i 1958.) u Sjedinjene Države i u SSSR ostavila su na mene ovaj dojam: ako Amerikanci izgledaju kao kinesko-sovjetski bogataši, to je samo zbog toga što su Rusi i Kinezi samo siromašni Amerikanci, uostalom već na putu brzog obogaćivanja. Potaknut time zaključio sam da American way of life odgovara tipu života postpovijesne periode, da prisutnost Sjedinjenih Država u svijetu unaprijed odslikava buduću ‘vječnu sadašnjost’ cijelog čovječanstva. Na taj se način povratak Čovjeka animalnosti ne ukazuje samo kao mogućnost koja će tek doći, nego kao već prisutna izvjesnost. Radikalno sam o tome promijenio svoje mišljenje nakon nedavnog putovanja u Japan (1959.). (…) Ono mi omogućuje da povjerujem kako nedavno započeto međusobno prožimanje Japana i Zapadnog svijeta neće na kraju završiti ponovnim barbarziranjem Japanaca nego ‘japanizacijom’ Zapadnjaka (uključivši u njih i Ruse).» (str. 436-437)

Bez obzira je li Kojèveljeva teza o ovakvoj «post-povijesti» uvjerljiva i je li «japanizacija Zapada» nešto razumljivo ili nerazumljivo (jer je dosta šturo obrazložena), osnovna je u njegovu rezoniranju misao da su «sporednosti» («drugorazrednosti») za Povijest posve nevažne (pogotovo svijet gladi) a da je bitan onaj proces koji vodi njezinu dovršenju. Bitna je dakle misao o ostvarenju morala, o «vječnoj sadašnjosti» koja nastaje i u kojoj Mudrost postaje realnošću, «animalnom» egzistencijom. Kojève gleda na povijest kao na svrhovito kretanje u kojem je najvažnije uočiti glavne etape preko kojih se stiže na Kraj puta, u ne-povijesno, u ne-nasilno postojanje univerzalnog sistema, u post-povijesno. On je o tom kretanju postavljao razne hipoteze, jedna je od njih i ova što ju predočuje citirani odlomak o već dovršenoj povijesti. Neće biti loše da se i o njoj ozbiljnije razmišlja (jer kako inače shvatiti esencijalizme u kojima žive povijesne Utopije), premda se čini kao da ona proturječi jednoj drugoj njegovoj tezi koja kao da najavljuje Huntingtonova upozorenja o koegzistenciji i sukobu civilizacija. Za nas je ovo njegovo razmišljanje mnogo zanimljivije jer je u njemu riječ o dilemama što ih je aktualizirao rat u Iraku.

U tome leži drugi razlog zbog kojeg se njim toliko bavim u ovom predgovoru. Kojève, naime, nije bio samo filozof. Rođen u Rusiji u dobro stojećoj građanskoj obitelji, Kandinskijev nećak, emigrirao je s osamnaest godina (1920.) u Francusku. Briljantan student, mladi profesor, predavač na Školi visokih studija, autoritet u brojnim područjima, francuski državljanin od 1937., Kojève je zahvaljujući svojoj reputaciji postao poslije rata vrlo cijenjeni savjetnik najviših francuskih gospodarstvenih institucija i francuske vlade. Njegov ga je bivši slušač iz Seminara (1938. i 1939.) Robert Marjolin pozvao već 1945. na rad u Upravu za vanjske ekonomske odnose ministarstva financija (DREE – Direction des relations économiques extérieures du ministère des finances). Od tada pa do svoje iznenadne smrti u 66. godini života (1968.) u Bruxellesu (za vrijeme sastanka predstavnika Zajedničkog tržišta), Kojève je zauzimao utjecajne položaje u francuskoj administraciji te je bio iznimno cijenjen kao vladin savjetnik za trgovačku politiku. Sudionik brojnih međunarodnih sastanaka, pregovora, savjetovanja i konferencija na kojima je aktivno uzimao riječ i predlagao zaključke, superiorno inteligentan, poliglot, ekspert u raznim područjima, osobito u međunarodnom pravu i ekonomiji, Kojève je aktivno kreirao francusku gospodarstvenu, financijsku i političku strategiju, usko surađujući s ličnostima kao što su bili Bernard Clappier (guverner Francuske banke), Olivier Wormser (ambasador u Moskvi), Raymond Barre (budući Giscardov predsjednik vlade). Od 1948. bio je sekretar Evropske organizacije za ekonomsku suradnju (OECE – Organisation européenne de coopération économique) odigravši 1950. važnu ulogu u stvaranju prve jezgre (buduće) Evropske unije, tj. u Schumanovom programu za Evropsku zajednicu za ugljen i čelik (CECA – Communauté européenne sur le charbon et l’ acier). Njegov se autoritet stalno povećavao u krugu onih koji su donosili ključne odluke u stvaranju i jačanju Zajedničkog tržišta (Marché commun) i Evropske zajednice (Communauté européenne). Promjena vlada i dolazak de Gaullea na vlast (1958.) nisu utjecali na ugled i utjecaj ovog uzornog visokog činovnika jedne velike sile. U mnogim je stvarima bio i ostao nezamjenjiv.

Njegova karijera ne bi zavrijedila ovoliku pažnju (čak ni u mojoj povijesti) da se njegovo djelovanje i strateški potezi nisu oslanjali na političku filozofiju koju je formulirao, napisao, gotovo dovršio još 1943. ali je odbijao da ju štampa te je objavljena tek poslije njegove smrti: Esquisse d’ une phénomenologie du droit (Skica fenomenologije prava). Glavna misao ove knjige činila mi se vrijednom i vrlo prikladnom za analizu naše suvremenosti. Riječ je o tipu državnih organizama koji dominiraju poslije Drugog svjetskog rata a koje on zove imperijima, carstvima. Carstvo je državni entitet veći od države-nacije (nacionalne države), čvršći od federacija i konfederacija, dovoljno snažan da se odupre sličnim suparnicima, ali nedovoljno jak da se nametne kao svjetska država. Riječ je, dakako, o onom što se obično naziva velesilom (grande puissance) koja s drugim velesilama kroji sudbinu svijeta. Ova bi se suvremena carstva eventualno mogla usporediti s carstvima s kraja osmog i početka devetog stoljeća kada su svijetom vladala četiri carstva: karolinško, bizantsko, arapsko i kinesko. Poput njega i ja sam smatrao da je 1945. završena tristogodišnja povijest koja je počela Westfalskim mirom (1648.) kada je na povijesnu scenu stupila država-nacija kao glavni faktor svjetske povijesti. Već je snaga francuske države-nacije pod vladavinom Franje prvoga (1515.- 1547.) protiv golemog habsburškog (rimsko-njemačkog) carstva Karla petog pokazala da se rađa nešto novo u svjetskoj povijesti, ali su pogotovo nizozemski (1581.) i engleski (1588.) otpori Filipu drugom španjolskom naznačili da nestaje vrijeme carstava (nasljednica Rima) a nastaje vrijeme država-nacija koje će se boriti za hegemoniju i težiti (kakvim-takvim) ravnotežama.

Kojève je smatrao da 1945. počinje dugo prijelazno razdoblje ili razdoblje carstava u kojemu države-nacije (što prvenstveno znači bivše velike evropske države, posebno famozni «kvartet» iz 1938.: Velika Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) više neće biti povijesni pokretači nego drugorazredne sile bez presudnih utjecaja. Naglašavao je da su nova carstva samo etapa kroz koju politička i pravna povijest svijeta nužno prolazi i ide prema svojoj završnoj točci – prema stvaranju univerzalne i homogene Svjetske države. Tek će svjetska država, sa svojim pravnim sistemom i sredstvima koja joj stoje na raspolaganju, donijeti čovječanstvu sigurnost, red i mir koji se mogu usporediti s Kantovom utopijskom vizijom svjetskog mira: razvoj čovječanstva bit će u njoj dovršen, ljudska prava ostvarena, čovjek će (hegelovsko-marksistički) zavladati stvarima, svojom praksom, svojom poviješću. Smatrao je da tri carstva (iz Teherana 1943.) anticipiraju budućnost svijeta: Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Britanski Commonwealth. Kako mu događaji nisu u potpunosti dali za pravo (brzo nastajanje bipolarnosti) i kako nije odustajao od teze o carstvima kao prijelaznoj etapi k Svjetskoj državi (kojoj bi nukleus mogla biti Organizacija ujedinjenih naroda), on je u bipolarnoj podjeli svijeta činio sve što je mogao da Evropa postane «autonomno evropsko carstvo». Čini se da mu je pritom de Gaulleov i Adenauerov model bio bliskiji nego federalni model Sjedinjenih Evropskih Država o kojem je sanjario Jean Monnet. Kojèveljeva hipoteza o carstvima kao prijelaznoj etapi od nacionalne države k Svjetskoj državi može biti poticajna ne samo u smislu hegelijanske dijalektike nego i kao heuristička (svakako stimulativna) shema o usponu, krizi i neuspjehu Evrope. Za Evropu je vrlo brzo postalo odsudno hoće li uspjeti u nadmetanju svjetskih sila prevladati svoju rascjepkanost na države-nacije i prerasti u veliki organizam dovoljno čvrst da postane autonoman. Kojèveljev pojam carstva može nam, dakle, pomoći da točnije ocijenimo najnoviju evropsku povijest i današnji položaj Evrope u svjetskom poretku. Oslonit ću se zato na njega u daljnjem izlaganju.

Kojève je umro u času (1968.) kad se Evropska zajednica (još uvijek bez Velike Britanije) nalazila na sudbonosnom raskrižju: pretvoriti se u nešto čvršću ekonomsku, trgovačku i monetarnu uniju bez političke kohezije a pod američkim obrambenim kišobranom ili postati politička, vojna, diplomatska i gospodarska autonomna jedinica koja će imati snage da bipolarni svijet pretvori u multipolarni (bilo je vidljivo da je Kina već krenula samostalnim putom). Trenutak je za tu odluku bio povoljan jer su Sjedinjene Američke Države – oslabljene Vijetnamskim ratom, suočene s ekonomskim procvatom Japana i (sve ujedinjenije) Evrope (s jasnim de Gaulleovim «antiamerikanizmom»), s pretenzijama Kine da postane svjetska sila i sa sovjetskom golemom vojnom moći – zacrtale koncepciju pentapolarizma (Nixon od 1969. do 1974., Kissinger od 1969. do 1977.) u kojoj je svijet viđen kao traženje i uspostavljanje ravnoteže između pet velesila ili «carstava»: ujedinjena Evropa, Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Kina i Japan. Nije se više govorilo ni moglo govoriti o velikim evropskim državama kao entitetima svjetske politike nego samo o «ujedinjenoj Evropi» kao svjetskom «igraču». Ukratko, presudno je bilo: hoće li Evropska zajednica ostati američki (relativno samostalni) suputnik ili će postati Kojèveljevo «carstvo», nezavisan subjekt. Kojève mi se uvijek pričinjao kao čudan spoj najsmionijih vizija i najrealnijih procjena; ovu dilemu sigurno ne bi lako rješavao, ali vjerujem da bi glasao za «evropsko carstvo». Evropske države odlučile su drukčije.

Od 1970. krenulo se u tridesetgodišnju povijest u kojoj je Evropska Zajednica/ Unija proigrala (zasada?) svoje adute: niti je znala obuzdati centrifugalne tendencije nacionalnih egoizama, niti je shvatila da gospodarstvena povezanost i jedinstveni pravni prostor (zasnovan na demokratskim slobodama) nisu dovoljni da bi se postalo političkim i vojnim subjektom u suvremenom svijetu. Prijelaz iz država-nacija u novi državni organizam s punim suverenitetom što su ga zamišljali evropski vizionari (među njima i Kojève) nije se dogodio: Evropa je ostala suma država-nacija a ne njihova sinteza, nova (državna) kvaliteta, «carstvo», politička velesila. Kad su me 1991. u Rotterdamu na predavanju o Evropi i Hrvatskoj pitali da li Hrvatska treba odmah ući u Evropsku uniju i time prenijeti na novi nadnacionalni organizam dio tek postignutog suvereniteta odgovorio sam pozitivno. Nije mi bilo teško odgovoriti: rizik za neovisnu Hrvatsku nije tada bio velik jer je Evropska unija bila daleko od Kojèveljeve koncepcije «autonomnog evropskog carstva». Predstavljala je niz država-nacija povezanih slabim političkim obvezama a s velikim ekonomskim prednostima. Uz sistem (bitnih) pravnih regulativa, Evropska Unija je ostala nešto više od zone slobodne trgovine (zone bescarinske trgovine – la zone de libre-échange; govorilo se: djelotvornija varijanta tatcherizma s djelomičnim monetarnim jedinstvom), ali nije postala politički (državni) subjekt. Nisam shvatio da je ova «pogodnost» za Hrvatsku najveća opasnost za Evropu pa i svijet. Svojom neodlučnošću i bremenom svoje tradicije Evropa je smanjivala šanse za svijet u kojem će postojati ravnoteža velesila («carstava») i pridonosila onom ishodu koji je bio logičan nakon sloma bipolarnosti: multipolarnost ili pentapolarnost bila je stvar prošlosti, rodila se nedostiživa velesila koja je nametnula unipolarnost kao pejzaž suvremena svijeta.

Evropsko je vrijeme, naime, prolazilo (i još uvijek prolazi) u beskonačnim diskusijama i sukobima raznih gledišta, Unija se širila a da nije ojačala političke temelje (prije svega jedinstvenu obrambenu i vanjsku politiku) na kojima je počivala. Mogle su se i tada (kao što se mogu i danas) uočiti tri gledišta o budućoj Evropi što su ih zastupali (i zastupaju) takozvani evropski suverenisti, federalisti i realisti. Rijetki su vjerovali u prerastanje Evrope u «carstvo» (u državu s punim suverenitetom) a kada su shvatili da se nitko ne želi i ne može odreći nacionalnog suvereniteta, napustili su svoj san i postali «pesimisti» priključivši se (nevoljko) jednom od triju gledišta.

Suverenisti i dalje smatraju da su suverene nacionalne države temelj Evrope i da ga se ne smije napustiti: Evropi je dovoljna jedinstvena pravna podloga i regulirano zajedničko tržište s (eventualnim) monetarnim jedinstvom. To ih neminovno vodi prihvaćanju američke dominacije, unipolarnosti svijeta. Britanski konzervativci «najčišći» su predstavnici ovog gledišta: vjerni su državi naciji i Sjedinjanim Američkim Državama. Francuski «republikanci» (tipa Jean-Pierrea Chevènementa) brane suverenost Republike ali istodobno misle da se i takva Evropa može oduprijeti američkom gigantu.

Federalisti slijede model Jeana Monneta i optimistički rade na pretvaranju Unije u federaciju (Sjedinjene Evropske Države) u kojoj bi se dobar dio prerogativa nacionalnih država prenio na federalna tijela koja neće biti «prijenosnici» nacionalnih volja nego izraz volje evropskog pučanstva, evropske cjeline. Prije nekoliko godina tu je ideju najradikalnije iznio Joschka Fischer i branio ju u diskusiji s J.-P. Chevènementom. U Velikoj Britaniji ona gotovo da i nema pristaša a u Francuskoj ju zastupa François Bayrou, vođa UDF-a, stranke desnog centra. Federalisti optimistički vjeruju da bi takva Evropa mogla postati velesilom («carstvom») i pridonijeti stvaranju multipolarnog svijeta.

Realisti (dominantni u Evropskoj uniji) nastoje pomiriti ova dva gledišta i izjašnjavaju se za «međuvladinu Evropu» (Europe intergouvernemantale) što neminovno vodi (ili je barem dosada vodilo) kompromisima bez izrazitijeg nacrta političke Evrope: nastoji se zadovoljiti potreba za nacionalnim suverenitetom ali se stvaraju i neki oblici federalizma. Glavnu ulogu zato imaju Evropsko vijeće (Conseil europèen = predsjednici vlada i država) i Vijeće ministara (Conseil des ministres = ministri vanjskih poslova) a ne evropska Komisija, jer i jedan i drugi forum (u toj viziji) sjedinjuju nacionalne volje i pretvaraju ih u (zajedničku) evropsku volju. Prevladava «realistički» oportunizam koji teško može biti efikasan u svijetu grube borbe za dominacijom. To je upravo navelo nekadašnjeg kojèveljevskog Evropejca Michela Rocarda, francuskog socijalističkog lidera (sigurno najumnije socijalističke glave), predsjednika Mitterrandove vlade, da rezignirano prizna kako je san o Evropi-državi mrtav i da stvari treba uzeti takvima kakve jesu, tj. da se promašilo u izgradnji Evrope i u njezinoj ulozi u suvremenu svijetu. Mogli bismo zajedno s njim reći da su se bitne odluke za život jedne državne zajednice (političke institucije, vojni budžet, jedinstvena vanjska politika, itd.) doista odgađale iz godine u godinu, iz krize u krizu, pa se s pravom govorilo o ekonomskom gigantu i političkom patuljku. To se nije previše osjećalo do 1989. kada je došlo do pada berlinskog zida, potom do sloma Sovjetskog Saveza i napokon (1991.) do rata u Jugoslaviji.

Tada sam imao prilike (kao predsjednik Hrvatskog vijeća Evropskog pokreta) nešto pobliže upoznati carstvo zvano Evropska Unija koje je djelovalo kao razbijeni mozaik. Mene, nažalost, u tom trenutku nisu zaokupljali odnosi između tog «carstva» i onih («pentapolarnih») imperija koji su postojali ili su se rasformirali da bi se reformirali: Sjedinjene Države, Japan, Kina, Rusija. Suviše sam bio zaokupljen Evropom i njezinom ulogom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prilazio sam Evropi kao sastavnom dijelu Zapada (prije svega Atlantskog saveza i NATO-a) i zaboravio na Kojèveljevu pouku da je carstvo efikasno jedino ako je autonomno i politički ujedinjeno. Tek onda može sudjelovati u stvaranju svjetske ravnoteže i pridonijeti rađanju Svjetske države. Vjerovao sam, osim toga, da je neboder Ujedinjenih naroda u New Yorku Svjetska država u nastajanju, sitnom nastajanju, ali ipak u nastajanju. On je bio kuća od karata. Njegovi su predstavnici, od Butros Butros Galija dalje, bili su opasne komične figure. Rat u Jugoslaviji pokazao je da je Evropska Unija nesposoban konglomerat svega i svačega a ne carstvo s političkom voljom. Tada je prvi put postalo očito (ali mi to nismo vidjeli, ili smo vidjeli a nismo znali izvući zaključak) da se tragičnost našeg doba sastoji u tome da nema carstava i da nema ni sjene od Svjetske države, nego da postoji samo jedno carstvo koje nam za sada skriva svoje lice. Trebala su se dogoditi četiri događaja pa da lice svijeta ostane bez vela.

Trebao je (2000.) otići predsjednik Clinton, koji je svojim taktom i visokom političkom i diplomatskom sposobnošću uvjeravao svijet o multipolarnosti, znajući da je nema. Trebao se dogoditi 11. rujna 2001. kako bi Amerika zorno shvatila nemogućnost (oholog) izolacionizma s kojim je predsjednik Bush započeo svoj mandat, odbacivši uz ostalo i «ekološki» sporazum iz Kyota, i Međunarodni kazneni sud (Tribunale Penal International), i veću zainteresiranost za Bliski istok, a kritizirajući posebno «skupe» i «nepotrebne» Clintonove akcije na «nation building» (tj. na pomoć u demokratskoj rekonstrukciji država koje su izašle iz diktatura). Napustivši staro izolacionističko iskušenje, Amerika se okrenula wilsonovskoj koncepciji s neoimperijalističkim predznakom: konzervativni su krugovi uvjerili predsjednika Busha da je jedina strategija dostojna velikog imperija njezina ekspanzija i totalni antiteroristički angažman (uključujući i ratove). Trebao se zatim dogoditi Afganistan (2002.): uništenje talibana i terorističkog bastiona, ulazak u dugi i iscrpljujući rat protiv Al-Quaide, kršeći na očigled cijelog svijeta ljudska prava (Guantánamo) i upotrebljavajući sva sredstva u borbi protiv nevidljivog Zla i Sotone a u ime Dobra i Boga. Trebao se napokon dogoditi Irak (2003.) i svijetu jasno dati do znanja – kombinacijom trostruke retorike (Bushov mesijanizam, Rumsfeldov i Wolfowitzev arogantni cinizam, Powellov taktički oportunizam) – da će se krenuti u rat protiv Iraka bez obzira na vapaje, otpore i legitimitete one kuće od karata. Pošto se sve to dogodilo, pale su i zadnje mrene na očima, car je bio gol: svijet je otkrio svoju istinu, istinu o sebi.

Ta istina glasi ovako. Nekoliko mjeseci nakon napada na New York Sjedinjene Američke Države povećale su obrambeni proračun (defense budget) za 50 milijardi dolara, a ovo «malo» povećanje (jer će se svota ubrzo dići na 80 pa na 100 milijardi) veće je od cjelokupnog godišnjeg obrambenog proračuna Velike Britanije i Njemačke zajedno. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Velika Britanija slovila je kao supersila ali je to značilo da je nešto jača od nekoliko drugih vrlo jakih država, s ratnom mornaricom koja je bila jednaka ujedinjenim flotama drugih dviju država. Sada biti supersilom znači ovo: u idućoj će godini Sjedinjene Američke Države potrošiti na obranu kao cijeli svijet zajedno, kao sve države svijeta, njih 191. Sjedinjene Američke Države posjeduju oružja koja si nitko u svijetu ne može priuštiti, u tehnologiji nemaju suparnika u fundamentalnim (vojnim) istraživanjima ostaju bez premca. To je pak samo posljedica ovih činjenica: ekonomska je snaga Sjedinjenih Država jednaka ujedinjenim snagama Japana, Njemačke i Velike Britanije; s pet posto svjetskog stanovništva ova zemlja posjeduje 43 posto svjetske ekonomske proizvodnje, 40 posto proizvodnje u visokoj tehnologiji i 50 posto u istraživanjima i razvojnim programima. Kao što kaže izvor iz kojeg ovo navodim (Fareed Zakaria: The Arrogant Empire, «Newsweek», 24. ožujka 2003.) svi indikatori ističu da su Sjedinjene Američke Države ekonomski dinamičnije, demografski mlađe i kulturno življe nego bilo koji dio bogatog svijeta te će se njihovo prvenstvo znatno povećati u iduća dva desetljeća.

Napavši Irak bez izričitog odobrenja Vijeća sigurnosti (oslanjajući se samo na rezoluciju 1441 i tumačeći ju na svoj način) Sjedinjene Američke Države pogazile su propise međunarodnog prava i srušile autoritet Ujedinjenih naroda a da im se nitko u tome nije ozbiljno suprotstavio (osim raznih gestikulacija koje ne treba smatrati ozbiljnima). Preventivni rat, opravdavan na razne načine (od postojanja oružja za masovno uništavanje do ljudskih prava koje gazi jedna krvava i suluda diktatura), potvrdio je teatarsku prirodu Organizacije ujedinjenih naroda čije rezolucije nitko ne poštuje ako iza njih ne stanu sile koje ih mogu provesti: prava svjetska politika vodi se izvan nje ili ona služi toj politici kao moralna i pravna garancija. Otkako je stvorena pa do danas ova organizacija nije riješila nijednu ozbiljnu krizu (od Kube preko Kambodže do Ruande) bez velikih sila i njihovog konsenzusa. Ali, sada se dogodilo nešto novo: Bushova je administracija procijenila da je cilj za kojim ide u Iraku vredniji i od privida OUN-a i od konsenzusa velikih sila te pregazila Vijeće sigurnosti učinivši ga smiješnim i potvrdivši da posjeduje takvu moć kojom se smije suprotstaviti pravu, nametnuti pravo.

To su dvije bitne posljedice iračke krize. Raspršile su se dvije iluzije: ona o multipolarnom svijetu i ona o Vijeću sigurnosti kao čuvaru međunarodnog prava i poretka. Otkrilo se da je svijet unipolaran i da gigantski liberalno-demokratski imperij slijedi svoju imperijalnu (i imperijalističku) logiku kreiranja svijeta prema svojim interesima i ciljevima a da su pravo, moral i Ujedinjeni narodi «dodaci» koji mu mogu (eventulano) koristiti, dobro doći. Iako poniženi u Vijeću sigurnosti (Villepinov govor dočekan pljeskom), Amerikanci nemaju razloga da budu potišteni: nevažan detalj! Uostalom oni će i Francusku i tog Villepina i ostale iz «tabora mira» ubrzo prisiliti da «progutaju žabe» i prihvate američku rezoluciju o Iraku (u svibnju 2003.) koja de facto legalizira nelegalnost. Bilo je i uoči rata očito da će Sjedinjene Američke Države i dalje ozbiljno sudjelovati u radu Organizacije ujedinjenih naroda (a zašto ne, ako to može koristiti?), ali je iračka pouka jasna: neka im se ne smeta u bitnim stvarima, mogu i bez Vijeća sigurnosti, bolje je da im se u tome ne proturječi!

Američkim imperijem danas vladaju neokonzervativci što ne znači da su oni stvorili njegovu logiku nego znači da su toj logici dali (po mom mišljenju, namjerno) grubi oblik da bi se napokon znalo tko je tko i što je što. Po starom običaju ove stare (najstarije) liberalne demokracije, vodeće se garniture u njoj brzo mijenjaju ali se logika imperija ne mijenja i neće mijenjati: imperij će učiniti sve da zadrži i poveća svoju hegemoniju; zna da ne živi u dovršenoj povijesti (u svijetu mira) nego u povijesti suparništva i takmičenja, nastajanja i nestajanja imperija i država i da u njoj valja ostati spreman na žrtve i predvidjeti opasnosti što prijete «vitalnim državnim interesima», kako se to često kaže. Tri je glavne opasnosti službena Amerika naznačila i prije 11. rujna: terorizam tipa Bin Ladenove Al-Quaide, širenje oružja (nuklearnog, kemijskog i biološkog) za masovno uništavanje i (možda najvažnije ali dugoročno) nagli porast moći prenapučene Kine.

Suočena s ove tri opasnosti, ekipa predsjednika Busha razradila je dvije političke vizije (možete ih zvati ideologijama ako baš želite), koje se dotiču u glavnoj točci, u određenju cilja, ali se razlikuju u obrazloženju cilja i tumačenju puta koji valja izabrati. Radi se u oba slučaja o esencijalističkom humanizmu (o humanističkom globalnom projektu), samo što prvi želi biti etički (metafizički, dijelom religiozni) a drugi pragmatički.

Cilj je ovih povijesnih vizija stvaranje takvog svijeta u kojem će kriteriji «civiliziranog svijeta» (Bush) odnosno «paradigme zapadne civilizacije» (Huntington) postati univerzalni zakon sa svim svojim bitnim razlikovnim značajkama: ljudska prava, neokapitalistička tržišna privreda, demokratski pluralizam, pravna država, individualizam, poštovanje Drugog, ljubav prema Bližnjem. Sjedinjenim Američkim Državama dana je misija da usavrše ono što je dosada učinjeno, da nastave ono što su drugi započeli: «Nalazimo se u odsudnom razdoblju povijesti naše zemlje i civiliziranog svijeta. Jedan su dio ove povijesti drugi napisali, mi ćemo napisati ono preostalo. (…) Širenje demokratskih vrijednosti u interesu je svijeta, jer stabilne i slobodne nacije ne rađaju ubojničke ideologije. One ohrabruju miroljubivo traganje za boljim životom. (…) Ljudske civilizacije mogu biti vrlo različite. A ipak, posvuda na zemlji, ljudska duša želi isto dobro. U želji da bude zaštićena od brutalnog i tiranskog tlačenja, sva su ljudska bića slična. U našoj želji da podignemo našu djecu i damo im bolji život od našeg, svi nalikujemo jedni drugima. Zbog ovih će temeljnih razloga sloboda i demokracija biti uvijek i posvuda privlačnije od krilatica punih mržnje i terorističkih taktika.» (George W. Bush u govoru 26. veljače 2003. u American Enterprise Institute.) Ova se teleološka koncepcija povijesti formalno ne razlikuje od Lenjinove kominternovske koncepcije, jer i jedna i druga nastoje svoj ideal – ostvarenje Čovjeka (liberalna demokracija – komunističko društvo) – učiniti svjetskom realnošću. Zato je posve logično da je i ona (upravo kao i Lenjinova) morala pasti u bipolarnu zamku: Ja kao Dobro, Drugi kao Zlo; Bog na jednoj strani, Sotona na drugoj. Naravno, ova vrsta «klasne borbe» (za demokraciju ili protiv nje), ovaj program arogantnog (imperijalističkog) subjektiviteta nikada ne dobiva totalitarnu dimenziju, u tome ga sprečavaju i njegovi temelji i kontradikcije kojima je prožet. Ali, kao svaki humanistički projekt i ovaj može postati vrlo opasan baš kao što može biti i plodan. Pokazalo se da ovaj projekt u obje svoje varijante (i onoj etičkoj i onoj pragmatičkoj) nije naišao na odobrenje svijeta (osim javnosti u Sjedinjenim Američkim Državama) jer nije ni mogao, suviše je identificirao sebe s proklamiranim idealom.

Predsjednik Bush često je, prečesto, spominjao Boga kao vrhunskog zaštitnika i jamca demokratskog svijeta. To je podsjećalo na «Gott mit uns» i na Bin Ladenova Alaha. Za njega to nije bilo ni bacanje prašine u oči, ni ideološko skrivanje iza «bitnog», tj. nafte (kako se u brojnim interpretacijama tvrdilo) a ni dodatna podštapalica koja bi etičkom obrazloženju dodala nekakav jači argument: predsjednik Bush je uvjeren da je Svevišnji doista na ishodištu (i na kraju) demokratskog sistema, «civiliziranog svijeta». On je u tom smislu iskren, čist i dosljedan: on slijedi svoju premisu. Njegova ga etička premisa vodi politici koja je iznad postojećih međunarodnih propisa i općepriznatih prava (što ih garantira Vijeće sigurnosti) jer ona kaže da su božanski (ili moralni) imperativi jači od postojećih zakona.

Ne radi se samo o poznatoj zasadi da cilj opravdava sredstva nego o ideji o neostvarenosti čovjeka (bez obzira što se sugerira da je čovjek – barem djelomično – već ostvaren u «civiliziranom svijetu»), o humanističkoj čežnji za totalnošću ljudskog. Ova ideja uvijek otkriva manjak realnosti u odnosu na idealno te može djelovati kao pokretač i stvaralac novih prava. Uostalom, upravo je ova ideja (i u povodu Kambodže, i u povodu Ruande, i u povodu Jugoslavije) stavila na dnevni red problem «preventivnog rata» (Bernard Kouchner) kao jedinog rješenja između dva prava – između ljudskih prava i prava o nemiješanju u unutrašnje stvari suverene države. Suvremena je svjetska politika zataškala taj problem, Bush ga je aktualizirao svojom premisom o moralnom imperativu (o principima «civiliziranog svijeta») kao temeljima ljudske egzistencije. On sebe drži zagovornikom viših vrijednosti, univerzalnijih prava od onih koja postoje i iza kojih se mogu skrivati oni koji te vrijednosti gaze ili ih izvrgavaju ruglu. Treba primijetiti da na sličan način zaključuju brojni teroristi ali s drugim predznakom: s premisom da je pravo potlačenih iznad prava što su ga stvorili tlačitelji po svojoj mjeri davši mu međunarodni legitimitet. Kad se ovakvo zaključivanje nađe u spoju s religioznom podlogom (s nagradom na onom – božjem ili istinskom – svijetu) nastaje najopasnija vrsta esencijalizma. Može se reći da su i lenjinizam i staljinizam u svojim počecima bili nošeni nekom vrstom religioznosti koju sam u Krležologiji (vidi drugu knjigu) definirao kao fanatični esencijalizam. Ipak, «komunistička religioznost» nikada nije mogla dobiti snagu i (osobito) trajnost prave religioznosti. Nevidljiva i svuda prisutna Al-Quaida posjeduje upravo tu moć. Kao varijanta fanatičnog esencijalizma, nezamisliva je bez religiozne dimenzije, koja možda nije jedina ali je bitna. Nedvojbeno je da svaki esencijalizam (koji sebe nužno smatra božanskim, tj. Ljudskim, Moralnim) završava u etičkom silogizmu: Dobro/ Ljudsko traži svoje ostvarenje. Suviše smo trpjeli u posljednjih pedeset godina od ove (tipično hegelijanske) logike a da ju ne bismo prepoznali i u povijesti koja je nastala na njezinim ruševinama pa živi i u terorizmu i u antiterorizmu.

Ova logika omogućuje predsjedniku Bushu da svoje nasilje pretvori u obranu ljudskosti, morala, vrijednosti «civiliziranog svijeta» a one koji mu se suprotstavljaju da označi kao protivnike ljudskog (da ne kažem Boga), iako se upravo oni oslanjaju na postojeće pravo a ne na silu. Ova je dijalektika omogućila predsjedniku Bushu da sebe (tj. Ameriku) doživi kao suvremenu Antigonu. U tome leži bit njegova sukoba s Chiracom-Kreontom, čuvarom postojećih zakona i prava. Na pacifističke optužbe o ratnom pohodu i na Chiracovo upozorenje da «rat nikada nije dobra stvar» (varijanta Mitterrandove krilatice u doba Vukovara i Sarajeva: «ne dodajmo rat na rat»), Bush mirno odgovara (slijedeći svoju etičku premisu) da je on za mir, da on brani ljudska (tj. božanska) prava protiv onih koji ih gaze i koji čovječanstvu prijete oružjem za masovno uništenje, a da su oni koji traže mir pristaše rata jer dopuštaju da se gazi po božanskom (tj. po ljudskom) u čovjeku, i jer ne vide da svijet nije u miru nego u ratu, izvrgnut napadima banditskih država i opasnih terorističkih grupa koje pripremaju katastrofe prema kojima ona njujorška može biti gotovo smiješna: 11. rujna navijestio je rat, rat još uvijek traje, odnijet će brojne žrtve: «Pažljivo sam slušao osobe i državnike koji su me upoznali s njihovom željom za mir u cijelome svijetu. Mi svi želimo mir. Prijetnja što visi nad mirom ne proizlazi od onih koji traže da se poštuju pravedni zahtjevi civiliziranog svijeta; ona proizlazi od onih koji preziru te zahtjeve. Ako treba da djelujemo, mi ćemo to učiniti kako bismo savladali nasilnike i kako bismo branili stvar mira. Djelujući na taj način, mi dajemo do znanja banditskim vladama da će kriteriji civiliziranog svijeta biti poštovani u novom stoljeću,» (George W. Bush, ibid.)

U procjepu između svojih jastrebova (na čelu s Rumsfeldom) i golubova (na čelu s Powellom), Bush je izabrao strategiju koja je oprezno primjenjivala premisu na koju se oslanjao. Tražio je suglasnost Vijeća sigurnosti, slušao riječi upozorenja Tonyja Blaira, očekivao popustljivost Jacquesa Chiraca (koji popustiti nije mogao jer je i on sebe vidio u ulozi Antigone: branio je striktno poštovanje međunarodnog prava protiv jednostrane-unilateralne primjene sile i čuvao autoritet Vijeća sigurnosti kao arbitra u svjetskim sukobima), te je u pohod krenuo tek onda kad je vidio da Powellov oportunizam nema šansi. On međutim nije išao tako daleko da bi prenio pravo i sudbinu svijeta u isključivi posjed jednom imperiju, svojem, koji bi samim tim postao Svjetska država. To je bilo suviše riskantno, da ne kažem nemoguće. Odlučio se za novu sintezu tradicije i potreba realnosti. Poraz u Vijeću sigurnosti uvjerio ga je da treba mijenjati mehanizme u postojećim međunarodnim institucijama (u Ujedinjenim narodima i Vijeću sigurnosti, itd.) ustvrdivši da svijet 21. stoljeća treba takve institucije koje će biti opskrbljene voljom i moći da se pravo i uzvišene deklaracije pretvore u djelo: »Organizacija ujedinjenih naroda bila je, uostalom, stvorena kako je rekao Winston Churchill da garantira da će snaga prava biti, u krajnjoj konzekvenciji, zaštićena pravom snage.» (George W. Bush, ibid.) Kako će se pravo i sila kombinirati u budućem funkcioniranju Ujedinjenih naroda i u ostalim institucijama koje donose «prave» odluke, pokazat će budućnost.

Da nasilja i državni interesi neće nestati ponavljanjem plemenitih principa, jasno pokazuju brojni Papini nastupi, njegove kritike suvremenog svijeta, osude kapitalističkog materijalizma, egoizma i najraznolikijih mržnji, njegovi svečani pozivi da se slijedi Krista i ljubi bližnjega svoga. Nije mi poznato koliko Vatikanska banka ulaže u pothvate Ujedinjenih naroda, ne čini mi se da su svote velike. Možda bi ih trebalo povećati a biti skromniji u poukama. Ali, to bolje od mene znaju oni koji iznutra žive kontradikcije katoličke Crkve pitajući se koga treba slijediti – svetog Petra ili svetog Franju Asiškog. Vjerojatno obojicu jer je snaga Crkve tek u njihovu jedinstvu. Isto tako: bilo bi vrijedno da Francuska svrne pogled i na sebe (i na svoj «mali Irak») a ne bude samo opsjednuta imperijalizmom Sjedinjenih Američkih Država. Da je Organizacija ujedinjenih naroda sposobna da «snagu prava zaštiti pravom snage», tada onaj isti Chirac koji je uporno tražio da se ne ide u pohod protiv Sadama Huseina bez izričitog odobrenja Vijeća sigurnosti ne bi trebao intervenirati, gotovo u isto vrijeme, protiv triju afričkih mangupskih/ banditskih država (états voyoux) – Obale Slonove Kosti (Côte d’ Ivoire), Burkine Fasso i Liberije – kako bi spasio evropske (pretežno francuske) i američke civile. Da je čekao intervenciju Ujedinjenih naroda i odobrenje Vijeća sigurnosti došlo bi do pokolja i još težeg rata nego što se zbio. Samo je brza vojna intervencija spasila brojne živote: bila je zato legitimna ali ne i legalna, u pohod se krenulo bez odobrenja Ujedinjenih naroda (Vijeća sigurnosti), sa snagom sile a ne sa snagom prava (ako se ne uzme u obzir ona ista logika na koju se pozivao predsjednik Bush, logika «višeg prava»). Odobrenje Ujedinjenih naroda došlo je naknadno i legaliziralo intervenciju. (Usput da ponovim: slično se dogodilo i s Irakom: Vijeće sigurnosti će svojom naknadnom, svibanjskom, rezolucijom legalizirati i američki pohod na Irak; to se nije priznalo izrijekom nego indirektno ali stvarno.) Nijedan državnik (pa ni hrvatski Predsjednik) nije protestirao protiv provokativne i «nelegalne» francuske intervencije, nije se pojavio nijedan pacifist na svijetu da manifestira protiv «banditskog ponašanja velike sile» koja krši međunarodno pravo, ne obazire se na propise Ujedinjenih naroda nego silom zaštićuje «svoje interese» (u ovom slučaju druge sirovine a ne naftu). U pitanju nije bio američki imperij nego jedna osrednja sila protiv koje nema smisla izaći na ulicu u milijunskom broju kao što se na ulicu ne izlazi ni protiv ruskog genocida u Čečeniji jer ga Vijeće sigurnosti ne može osuditi pa je on s gledišta Ujedinjenih naroda «legalan». Očito je da odnose između prava i sile u Organizaciji ujedinjenih naroda i izvan nje neće biti lako kodificirati i da će se povijest i dalje valjati u svojim kontradikcijama.

Za razliku od Bushova etičkog esencijalizma, gotovo mesijanskog, pragmatička varijanta globalnog humanističkog projekta mnogo je jednostavnija. I ona se oslanja na tezu da su obrana i pobjeda demokratskih vrijednosti povijesni cilj «civiliziranog svijeta» (tj. Amerike), ali polazi od bismarckovske premise da u povijesti odlučuje sila a ne pravo. Pravo je važno i valja ga poštovati i upotrijebiti kad odgovara sili, strateškim planovima. Sila je bitna. Od «zaljevskog rata» (1990./91.) preko intervencija u Jugoslaviji, osobito u obrani Kosova, do planova o «raketnom kišobranu» i gotovo uspješnog rješenja izraelsko-palestinskog sukoba (pregovori Arafat – Barak pod Clintonovim vodstvom, koje je Arafat nerazumno torpedirao) pokazalo se da su Sjedinjene Američke Države jedine u stanju da budu čuvar međunarodnog poretka, da ga razvijaju u pravcu ljudskih prava, jer posjeduju silu koja se može nametnuti kao pravo. Upravo se u ovih deset godina vojna opremljenost Sjedinjenih Američkih Država silno povećala, dok su sve druge zemlje (pogotovo evropske) po padu Berlinskog zida smanjivale svoje vojne budžete ili ih neznatno unapređivale. Za razliku od evropskih državnika, američki su političari, stratezi i državnici procijenili da nestankom sovjetske opasnosti nije nestalo i opasnosti po svijet: svijet se u svojoj biti nije promijenio, ostao je svijet sukoba raznih egoizama koji mogu biti kobni. On je čak postao opasniji jer su u bipolarnoj podjeli postojale međusobno poštovane norme i dogovori. Sada su agresivnosti izgubile mjeru, eksplodirale. Trebalo im je odmah dati do znanja da postoji sila koja ih može kazniti. Nasuprot nekim shvaćanjima koja su najavljivala takozvani «irenic world» (ulazak u Kantov svijet «mira i miroljubivosti») desetgodišnja praksa dokazivala je suprotno: Hobbesov «wolfish world» (homo homini lupus) i dalje je bio aktualan.

Američki neokonzervativni intelektualci upozoravali su da se živi u nesigurnom svijetu i da je od vitalnog interesa da Sjedinjene Američke Države budu sila bez premca koja će moći braniti američke demokratske vrijednosti, što znači i goleme prednosti i bogatstva što su ih Sjedinjene Države nagomilale. Oni su razvili teoriju o nužnosti mobiliziranja svih intelektualnih i materijalnih potencijala kako bi Amerika postala prava i jedina supersila koja će, u slučaju potrebe, moći silom prkositi postojećim svjetskim institucijama i nametnuti se u eventualnim sudarima s međunarodnim pravom. Rastu Sjedinjenih Američkih Država pridonijele su i godine svjetskog privrednog uspona kao i procesi globalizacije koji su otvorili vrata američkoj ekspanziji. Supersila je tražila odgovarajuću teoriju i praksu, neokonzervativci su ponudili svoju viziju. Pobjeda Georgea W. Busha 2000. dala im je poslije 11. rujna 2001. mogućnost da ju pretvore u praksu.

S ovom sam se pragmatičkom koncepcijom prvi put sreo u lipnju 2002. pročitavši studiju Roberta Kagana o Američkoj moći i evropskoj slabosti objavljenu u broju 113 «Policy Review». Odmah su je prenijele sve važnije evropske novine (časopisi u cjelini) jer je pobudila ne samo veliko zanimanje nego i buru protesta i ogorčenja. Moram priznati da me je Kaganovo razmišljanje i oštrina njegovih teza impresionirala: ovaj je zagovornik američke hegemonije i teoretičar preventivnog rata govorio direktno, sirovo, bez dlake na jeziku: «Treba se prestati ponašati kao da Amerikanci i Evropljani imaju istu viziju svijeta, naime kao da žive na istom planetu. U bitnom pitanju koje se tiče moći (kakva je njezina učinkovitost? je li ona moralna? treba li joj težiti?) gledišta se razlikuju. Evropa se upravo sada odvraća od sile ili, točnije, ona se upućuje nečemu iznad sile, k svijetu posve različitom od ovog, prema svijetu u kojem vladaju zakoni, propisi, pregovori i suradnja među narodima: sve u svemu, Evropa ulazi u post-povijesni raj gdje je sve samo mir i blagostanje, u kantovski ideal vječnog mira. Sjedinjene Države, suprotno, ostaju zaglibljene u povijest, rasprostirući svoju moć u anarhičnom svijetu, što ga je opisao Hobbes, u kojem se ne može imati povjerenja u međunarodne zakone i propise i u kojem istinska sigurnost, kao i obrana i unapređenje liberalnog poretka uvijek zavise od posjedovanja vojne snage i njezinog korištenja. Ovo objašnjava zašto su danas – u velikim strateškim i međunarodnim pitanjima – Amerikanci stanovnici Marsa a Evropljani Venere: oni se vrlo rijetko slažu i sve se manje i manje razumiju.» Ovim riječima počinje Kaganova analiza te nije teško zaključiti kakvi izvodi iz tog stava slijede. Kagan je konstatirao da ove razlike u strateškim gledanjima ne proizlaze iz nekakvih različitih «nacionalnih temperamenata» Amerikanaca i Evropljana jer je ovo «pacifističko evropsko ponašanje» posve novo. Politiku sile nije izmislila Amerika, «Machtpolitik» bila je crvena nit velikih evropskih država, u prvom redu Velike Britanije, Francuske i Njemačke. Stoljećima su evropske države krojile sliku svijeta u skladu s principom moći, nalazile i rušile ravnoteže, da bi u ratovima pokosile milijune ljudi a svijetu donijele kolonijalna porobljavanja. One nisu slijedile učitelje Prosvjetiteljstva sve do nedavno, dok su upravo Sjedinjene Države bile dosljedni učenici prosvjetiteljskih zasada pa su «američki glavari 18. i 19. stoljeća govorili slične riječi kao današnji Evropljani». Stvar je za Kagana vrlo jednostavna: od jakih, Evropljani su postali slabi; od slabih, Amerikanci su postali jaki: logika jakih i logika slabih ne može biti ista, to su dvije antitetičke logike. Dok su do Drugog svjetskog rata velike evropske države vladale svijetom (ili htjele njim vladati), one se nisu pozivale na pravo, a kad su pale na nivo drugorazrednih sila počele su slijediti logiku koju slijede svi slabi organizmi: oslonile su se na vizionarni idealizam Prosvjetitelja, izmislile moral kao vrhunski kriterij i međunarodno pravo kao zaštitu od realnog odnosa snaga. Razvoj Sjedinjenih Država išao je obrnutim putom: dok nisu bile «velika sila one su zastupale traganje za sporazumijevanjem, što je strategija slabog. Danas, jer su najjače, one se ponašaju onako kako su se velike sile uvijek ponašale.(…) Ovaj prirodni nesklad između jakih i slabih, konstantan u povijesti, vidljiv je danas u svađi oko unilateralizma između dviju obala Atlantika. (…) Ne stvaraju Evropljani nekakvu koaliciju protiv američke hegemonije (kako misli Huntington i brojni teoretičari Realpolitike) podižući vojnu silu koja bi se mogla mjeriti s američkom, oni ne rade ništa. Njihova taktika kao i njihov cilj jesu taktika i cilj slabih: oni se nadaju da će obuzdati snagu Amerike misleći da pritom neće trebati razviti jednaka sredstva. U skladu s taktikom, koja bi mogla biti vrhunski podvig zaobilaznog napada, oni istražuju kako da obuzdaju monstruma pozivajući se na njegovu svijest i savjest.»

Krajnje pojednostavljujući Nietzscheovu misao o kršćanskom moralu kao obrani slabih u borbi protiv vitalnih, nesvjesno (?) se približavajući nekim tezama iz Mein Kampfa, Kagan naglašava da su Sjedinjene Američke Države preuzele ulogu evropskih sila postavši supersilom koja ima pravo da suvereno odlučuje o svojoj sudbini, sviđalo se to ili ne drugim silama ili institucijama koje pretendiraju da vode «svjetske poslove» i brane međunarodno pravo. Nema jednakosti između «običnih nacija» i velesile jer ova prilazi svijetu u skladu sa svojom moći, svojim odgovornostima i svojim dimenzijama čuvajući i šireći svoje interese. Evropa se odlučila za primat prava, Amerika za primat sile. Ali, primat sile nije svrha po sebi. Tu «nastupa» u Kaganovo rezoniranje etička teleologija kojom svaka sila sebe opravdava: Sjedinjene Američke Države, do srži «liberalno i progresivno društvo», upotrebljavaju silu da bi «unaprijedile principe civilizacije slobode i poretka liberalnog svijeta (…) vladavinu međunarodnog prava». Drugim riječima (slično ali jednostavnije od Busha): Machtpolitik u službi Moralpolitik. Kagan se posebno zadržao na tezi Joschke Fischera koji je u govoru na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu (12. svibnja 2000.) istaknuo da je Evropa poslije 1945. odbacila sistem (nastao iz Vestfalskog ugovora 1648.) kojim dominira princip ravnoteže i sporazuma između hegemonijskih ambicija velikih država. On smatra da je Fischerova glavna mana u tome što tvrdi da je Evropa nadmašila Machtpolitik i otkrila novi sistem da se održi red i mir među nacijama. Taj je sistem Robert Cooper, visoki britanski diplomat, nazvao «postmodernim sistemom» koji ne počiva na ravnoteži snaga nego na odbacivanju snage i na općepriznatim pravilima moralnog ponašanja što ih svatko sam sebi nameće. «U postmodernom svijetu državni interesi i amoralizam Machiavelijevih teorija o umijeću vladanja zamijenjeni su moralnom sviješću.» (Cooper) Evropska Unija nije se zadovoljila ambicijom da taj sistem ostvari samo u svom prostoru. Ona se zaodjenula misijom da u planetarnim razmjerima zamijeni Hobbesov svijet Kantovim, te je logično da «moć Amerike i njezina odlučnost da tu moć upotrijebi i unilateralno, bude li potrebno, predstavlja prijetnju (možda najveću od svih) za misiju koju si je Evropa dala.» Otuda međusobno nerazumijevanje i u povodu Iraka: američki državnici ne shvaćaju kako njihovi evropski sugovornici mogu biti zabrinutiji američkom intervencijom nego Sadam Huseinovim ponašanjem i opasnim vojnim arsenalom koji je skupio. Stav je Evrope međutim logičan: Evropljani su zarobljenici svoje visoke svijesti. Oni smatraju – poput Amerikanaca u 18. i 19. stoljeću – da su nosioci superiornije vizije svijeta, mudrije metode za rješavanje međunarodnih problema, pravilnijeg modela za smirivanje sukoba od onih što ih nude Amerikanci. Međutim, ističe Kagan (i to je temelj njegove argumentacije), oni ne vide bitno: svoju nemoć, svoju rahitičnost. Evropska Unija stvorila je svoj mali «postmoderni raj», zahvaljujući američkom «kišobranu»; bez njega sve se ruši u prah i pepeo. Američki imperij, Behemot koji je svjestan sebe i svijeta, omogućio je i omogućuje Evropi da istakne Moralpolitik kao princip svjetske politike. U svojoj kantovskoj školjci Evropa plovi uzburkanim svjetskim morem proklamirajući ideje o općoj relativnosti i sveopćoj jednakosti, o ljudskim pravima i njihovoj univerzalnosti, o multipolarnosti i međunarodnom pravu kao da su to stvari koje se postižu magičnom palicom a ne silom. Ako na njezinoj lađi vlada sistem «postmoderne tolerancije», izvan nje i dalje vladaju stara pravila, ona Hobbesova. Bez Amerike, evropski bi «misionarski» idealizam brzo potonuo.

U zaključku: «Iako su Sjedinjene Države nedavno odigrale odlučujuću ulogu u pristupu Evrope kantovskom raju i iako još uvijek igraju tu ulogu da bi osigurale njegovo trajanje, one sâme ne mogu ući u taj eden. One čuvaju bedem, ne mogu prijeći vrata. Unatoč svojoj velikoj snazi, Sjedinjene Države ostaju prilijepljene u povijesti, prisiljene da se suoče sa Sadam Huseinima, s ajatolasima, s Kim Jongima, i Jiang Zeminima, ostavljajući drugima šansu da iz toga ubiru dividende.» To ne znači da Amerikanci nisu idealisti, djeca Prosvjetiteljstva, ali za razliku od Evropljana, oni su i realisti: smatraju da je sila još uvijek neophodna u svijetu jako udaljenom od savršenstva kojem upravo sila otvara šanse (barem djelomičnog) ostvarenja. Krivo imaju oni američki stratezi i političari koji misle da bi Evropa mogla sputavati Ameriku u njezinoj misiji pa da se nađe zavezana kao Gulliver od Liliputanaca. Evropska Unija nije za to sposobna. Njezina vizija svijeta sprečava ju da stvori istinsku vojnu silu, njezina volja da se ne naoružava jača je od volje za naoružavanjem. Njezine mogućnosti da vodi efikasnu vanjsku politiku nisu u skladu sa sistemom koji propovijeda. Njezin utjecaj u svjetskoj politici ne može biti velik jer iza riječi ne stoji sila, koja je – za razliku od onog što tvrde Evropljani – «najbolji instrument ljudskog progresa, možda jedini». Djelujući u skladu sa svojim sistemom, Evropska Unija nije ni u Evropi uspjela riješiti krize (posebno jugoslavensku) a njezin je sistem pokazao već u svom začetku, u Münchenu 1938., kakvim katastrofama može voditi. Umjesto da shvate da za Ameriku sila nije cilj nego sredstvo, veliki broj Evropljana vidi Sjedinjene Države kao banditskog kolosa. Oni svaljuju krivnju na predsjednika Busha a problem je u logici ponašanja koje Amerika ne može mijenjati želi li očuvati i unaprijediti svjetski poredak. U sjeni ovog kolosa Evropska Unija mirno traje u utopijskom sanjarenju. Dokle? Završne riječi ove rasprave kažu nam da bi minimum međusobnog razumijevanja mogao stvari poboljšati. Sam se autor pita nije li to naivni optimizam.

Ako je u Kaganovoj viziji Evropska Unija Antigona koja s riječi ne prelazi na djelo, onda je Amerika Kreont koji uživa u svom djelu, ne obazirući se mnogo na Antigonine riječi i oblikujući svijet prema svom projektu. Američkog Behemota Kagan ne zove imperijem, carstvom. Ne služi se dakle Kojèveljevim terminom, sklon je nazivima «velesila».»moćna država». «supersila», itd. Otvoreno priznaje da je termin «carstvo» (empire) «nezgodan», «nefleksibilan». «neatraktivan». Samim tim, on djelomično nastoji prikriti stvarno lice svijeta, bilo ono sastavljeno od jednog ili više carstava, jer termin «carstvo» nema ništa «nezgodno». Dapače, on vrlo točno ilustrira povijesnu etapu u kojoj traje nesmiljena borba za imperijalnu (i imperijalističku) hegemoniju. Međusobno «odmjeravanjenje» carstava dodaje prošlim sukobima između nekadašnjih država-nacija novu kvalitetu koja vodi ili smaku svijeta ili Svjetskoj državi. Na kraju ovog osvrta na Kaganovu raspravu želim dodati da Kagana posebno nervira evropski pacifizam koji sebe uzima za nekakvu vrhunsku vrijednost a zapravo je slijepac koji ne vidi da se kreće u prostoru sukobljavanja sila te bi bolje učinio da prisili svoje vlade na povećanje obrambenih proračuna kako bi efikasnije pomogle «svjetskom policajcu» u čijoj sjeni i jedni i drugi imaju mogućnosti da izriču svoje «plemenite ideje». Da stvari budu posve jasne kakvu im je ulogu rezervirao ovaj «policajac» u svjetskim poslovima, Kagan posiže za izrekom koja već dulje kruži evropskim političkim (i drugim) sferama a kaže: «Amerikanci pripremaju jela. Evropljani peru suđe.»

Želim sada reći (barem ukratko) kako gledam na položaj Hrvatske «u ovoj povijesnoj etapi». Ona će dijeliti sudbinu Evrope. Prema tome: o Hrvatskoj ne treba ni govoriti, sve zavisi od toga kojim će putom krenuti Evropska Unija. A ova je nakon iračke krize suočena sa svijetom kojim dominiraju tri činjenice.

l. Bez obzira na ovu ili onu ulogu (prošlu, sadašnju, buduću) Organizacije ujedinjenih naroda i njezinih ustanova (od UNESCO-a preko UNICEF-a do raznih UNPROFOR-a) sudbinu su svijeta određivali, određuju i određivat će veliki državni organizmi koje je Kojève sasvim ispravno nazvao imperijima, carstvima. Mogla bi se postaviti hipoteza da je i Kissinger, koji je (zajedno s Nixonom) zamislio koncepciju o pentapolarnom svijetu, bio pod utjecajem Kojèveljeve teorije. U to, naravno, sumnjam ali me to nije smetalo da se poslužim njihovim procjenama u svom gledanju na svijet poslije 1945. Događaji nakon 1989. vodili su me gledištu o septapolarnom svijetu premda sam svjestan svih slabosti ove heurističke sheme. Drugim riječima, za razliku od devet Huntingtonovih civilizacija u sukobu (Zapadna, Latino-američka, Pravoslavna, Afrička, Islamska, Hinduska, Kineska, Budistička i Japanska), za razliku od «kooperativnosti» najbogatijih država svijeta (80 posto svjetskog bogatstva, prema nekima taj je postotak i veći): Grupa osam – G8 (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Kanada, Japan i Rusija) i za razliku od «pentapolarnosti» (Sjedinjene Američke Države, Evropska zajednica, Sovjetski Savez, Kina i Japan), odlučio sam se za svijet od sedam carstava: Sjedinjene Američke Države, Evropska Unija, Rusija, Kina, Japan, Indija i Islamski svijet. To su danas pravi gospodari svijeta. Od njihove ravnoteže i međusobnih dogovora zavisi svjetski poredak i mir.

Oko svakog od njih grupiraju se njihova «dvorišta», često bivši sastavni dijelovi tih organizama. Tako, na primjer, Ukrajina, Bjelorusija, Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, itd. ulaze (zasada) u prostor kojim dominira ruski imperij. Isto tako, kao elemente ili suputnike američkog imperija mogli bismo navesti Kanadu, Meksiko, zemlje srednje Amerike, donekle i zemlje Južne Amerike, Australiju i Novi Zeland. Naravno, nisu stvari jednostavne ni s Rusijom ni s Amerikom pa ostaje otvorenim kako će se razvijati odnosi između Rusije i kavkaskih zemalja, između Sjedinjenih Američkih Država i nekih zemalja Južne Amerike. Ne radi se o nekakvim regionalnim savezima (vojnim ili drugim) nego o gotovo prirodnom povezivanju carstva sa svojom neposrednom ili nešto daljom okolinom. Ovi se «dodatni» prostori mogu mijenjati, raspadati i ponovno formirati, sve zavisi od centripetalne snage carstva kojem su pridodani. Upravo se zato i javljaju veliki problemi u vezi s Japanom koji je doduše druga ekonomska sila svijeta ali ima svega dva posto svjetskog stanovništva i vrlo nejasno određeno «dvorište»: Južna Koreja, Filipini, Indokina?, Kambodža?, Burma?, Tajland?, ili čak sve ono što je japansko carstvo osvojilo u «Blitzkriegu» 1941./42., dakle preko Malezije do Indonezije? Indija je, nasuprot Japanu, kontinent za sebe, ali s malom atraktivnom snagom i s velikim problemima u unutrašnjoj koheziji.

Najproblematičnije stoje stvari s «Islamskim carstvom» jer za ovu milijardu i nekoliko stotina milijuna ljudi ne postoji središte oko kojeg bi se zajedništvo (bazirano na vjeri i kulturi što iz nje proizlazi) moglo skupiti: geopolitičke, tradicijske, društvene, obrazovne, jezične itd. razlike tako su velike da je nemoguće odrediti zemlju koja bi privukla sve ostale. Da se radi samo o arapskom islamu, moglo bi se pomisliti na Egipat (koji je 1950-ih – 1970-ih s Naserom pokušao biti takva atraktivna sila), ili na Saudijsku Arabiju, eventualno Irak. Međutim, »Islamsko carstvo» pruža se od cijele sjeverne i dobrog dijela centralne Afrike preko Turske, Bliskog Istoka, Arapskog poluotoka, Irana, srednje Azije do Indonezije, koja je najnapučenija ali je suviše udaljena od Meke. Može li ulogu jezgre u tom carstvu preuzeti ekonomski slabi Egipat, bogata ali stanovništvom prazna Saudijska Arabija, nacionalno raznoliki Iran, moćan ali politički nesiguran Pakistan? U to valja sumnjati. A ipak, Huntington ima pravo: postoji identitet ove «civilizacije» ili ovog «carstva», ono djeluje i kao cjelina bez obzira što ga drugi imperiji nastoje maksimalno razjediniti i privući u svoju orbitu, bilo da je riječ o Sjedinjenim Američkim Državama, Evropskoj Uniji, Rusiji ili Japanu. Najgore što bi se i njima i svijetu moglo dogoditi bilo bi stvaranje nevidljive jezgre oko islamskog fundamentalizma, agresivno orijentiranog prema svim pokušajima usklađivanja Islama s demokratskim sistemom i ljudskim pravima. U tom slučaju imalo bismo neformalno vodstvo, koje ne bi – po svoj prilici – prezalo ni od pomoći terorističkoj mreži (jedinstvenoj ili mnogokrakoj), prema analogiji koja postoji između legalnih političkih fasada (na primjer, baskijskih, ulsterskih, alžirskih) i ilegalnih terorističkih (vojnih) formacija (kao što su ETA, IRA, GIA).

Uz Sjedinjene Američke Države najstabilnije carstvo danas je Kina. Njezin je razvoj impresionantan u svakom pogledu. Ona je nevjerojatan spoj neokapitalističke privrede, modernizacije zapadnog tipa i komunističkog idejno-političkog sistema oslonjenog na tradiciju, kulturu i vrijednosti konfucijanizma (red, disciplina, marljivost, štedljivost, kolektivnost, poštivanje autoriteta, itd.) Na nedavnom sastanku svjetske ekonomske i političke elite u Davosu (2002.) nitko više nije spominjao kao motore svjetskog razvoja ni Japan ni Evropu (s jedan posto privrednog rasta, Njemačka čak puno ispod ovog prosjeka), sve su oči bile uperene u nedostižnih kineskih 9,5 posto privrednog rasta. Istina je da su se Sjedinjene Države uspjele održati na dva posto a iznenađenje je bila i Rusija s neočekivanim porastom od četiri posto. Naravno, sve ono što su neokapitalizam i globalizacija donijeli u tranzicijske zemlje osjeća se i u Kini, posebno sve veći jaz između privredno razvijenih i zaostalih područja, između bogatih gradova i siromašnih sela, između imućnih slojeva i onih na dnu. Ipak, zemlja je stabilna, strane investicije rastu, obrazovanje napreduje, nacionalni ponos jača, kupovna je moć sve veća, fundamentalna istraživanja ne stagniraju a vodeća je ekipa zamijenila gerijatriju i slijedi projekte što ih je u osamdesetima zacrtao Teng Xiao Ping. Posljednji kongres Komunističke partije Kine (2002.) definitivno je prekinuo s maoizmom. Sa svojih milijardu i tristo milijuna stanovnika Kina je neiscrpivo tržište za cijeli industrijski svijet ali i naznaka buduće konkurencije. Prema nekim vrlo ozbiljnim studijama, što sam ih o tome pročitao, predviđa se da bi Kina mogla za 15-20 godina postati najozbiljniji konkurent Sjedinjenim Američkim Državama, pod uvjetom da Evropska unija ostane to što je sada: nepostojeće (postojeće) carstvo. Evropa ima sve šanse da se razvije u najozbiljniji svjetski subjekt. Ali, za to je potrebna politička volja koja joj je dosada manjkala. Valja se nadati da će iz poraza što joj ga je nanijela iračka kriza Evropska unija uspjeti krenuti prema autonomnom (političkom i vojnom) razvoju i postati carstvo u najpozitivnijem smislu te riječi: politički subjekt.

2. Već je više puta rečeno da se šest postojećih carstava ne mogu mjeriti sa sedmim. Kolikogod Sjedinjene Američke Države moraju voditi računa o svojim imperijalnim suparnicima, od kojih svaki nastoji izbjeći njihovoj hegemoniji te u konkurenciji i sukobu interesa osvojiti privilegirano (možda i hegemonično) mjesto, ipak ostaje činjenicom da suvremeni svijet nije multipolaran nego unipolaran. Ovaj je položaj uvjerio sadašnju američku ekipu da Amerika ima odgovornosti i prava koje nema nijedna zemlja u svijetu: u slučaju potrebe može (i treba) staviti sebe iznad postojećih institucija, iznad propisa međunarodnog prava, iznad Organizacije ujedinjenih naroda i iznad bilateralnih i multilateralnih obveza što ih je preuzela. Drugim riječima, Sjedinjene Američke Države smatraju svoj egoizam legitimnim: one, i jedino one, direktno idu svom cilju ne vodeći mnogo račun a o drugima, pa čak ni o svojim saveznicima. Ovaj je gigant s Bushovom admistracijom na čelu gotovo proklamirao egotizam svojim principom bez obzira kojom će ga se retorikom omotati: «Sigurnost Republike vrhovni je zakon», ističe Martin Wolf u «Financial Timesu», «čak ako zahtjev za apsolutnom sigurnošću i dovede druge u situaciju apsolutne nesigurnosti.» Dakako, postoje u tom kolosu i drugačiji glasovi, javljaju se prijedlozi o drugačijim putovima kojima «vrhovni zakon» valja ostvarivati, ali je iračka kriza pokazala da u temeljni princip rijetko tko sumnja: u sukobima i (terorističkom) ratu s kojim su suočene, Sjedinjene Američke Države jasno daju do znanja da se neće odreći svoje sebičnosti, jer ju smatraju nužnom za obranu svojih vrijednosti odnosno vrijednosti «civiliziranog svijeta».

3. Sjedinjene Američke Države neće odstupiti od svog egoizma ponajprije zato što ga smatraju jedino ispravnim odgovorom na svijet u kojem su stekle prvenstvo. One se nisu lako popele na vrh na kojem se sada nalaze i bila bi iluzija pomisliti da će ga lako napustiti. Svijet u njihovoj viziji nije idila i miroljubiva koegzistencija u kojoj jedni samo čekaju kako će pomoći drugima; svijet je prostor nemilosrdne borbe za prvenstvo, za moć. Tko ne shvaća ovaj aksiom, biva otpisan. Rijetki ga ne shvaćaju. Još su rjeđi oni koji prihvaćaju njegovu surovu istinitost, pa, makar snažni, nastoje ostati «realni» i postati još snažniji. Brojni ga shvaćaju ali mu se ne žele podrediti te se dižu protiv njega, osuđujući ga, suprotstavljajući mu se i nastojeći ga – smiješnim sredstvom (retoričkom gestikulacijom) – pretvoriti u suprotno (u moralni svijet tolerancije i mira). Najbrojniji su oni koji su lucidni ali znaju da su neznatni te im ne preostaje drugo nego da se priklone ovom ili onom carstvu, često nastojeći «profitirati» iz njihovih suprotnosti. Sjedinjene Američke Države nošene su vjerom (koju dijeli golema većina njihova pučanstva) da su dobročinitelji svijeta i da su najbolja garancija univerzalnosti ljudskih prava: zato i moraju ostati nedostižnom supersilom! Kao što smo vidjeli (osobito u analizi Kaganove argumentacije) ovom su silogizmu sadašnji neokonzervativci dali najčišći (imperijalistički) oblik: vojna je moć bitna i američko vodstvo mora spriječiti svaki pokušaj nastajanja snažnog vojnog suparnika. Imperativ je dakle: ostati dominantna vojna sila, ne dopustiti nikakav izazov na tom području! Jacques Julliard (urednik i kolumnist u «Le Nouvel Observateuru»), jedan od najsposobnijih evropskih političkih komentatora, nimalo antiamerički orijentiran, u tom je pogledu jasan: sadašnja američka strategija manje je usmjerena prema potpunom uništenju terorizma a više na učvršćenje vojne dominacije nad svijetom. Uostalom, američka vodeća ekipa to ne taji: «Amerika posjeduje i misli zadržati takvu vojnu silu koja ide dalje od izazovâ (na koje može naići) stvarajući na taj način posve bespredmetnom destabilizacijsku trku u naoružanju iz prošlosti i ograničavajući suparništva na trgovinu i na druga područja.» (George W. Bush, lipnja 2002.) Drugim riječima: ne brinite, trgujte, mi smo ovdje, živite mirno pod našim vojnim (policijskim) kišobranom.

Američka hegemonija danas je neupitna, nije sigurno da će tako biti i sutra. Tri su izazova na pomolu.

Prvi je najbučniji jer se služi terorizmom što ne znači da je i najopasniji. «Islamski svijet» (to carstvo bez središta) najradikalnije se suprotstavlja američkim (demokratskim) vrijednostima, ali nema mogućnosti da se konstituira kao vojna sila. Predstavlja više aktivni otpor nego udruženi napad. Razjedinjen i raspršen, islamski svijet crpi golemu snagu u vjerskoj i kulturnoj tradiciji. Rat što je Al-Quaida navijestila svima koji ne dijele njezine ideale, gotovo cijelom svijetu, sliči na ludilo. Ono je ipak uspjelo ujediniti vjerski fanatizam, visoko obrazovanje, preciznost organizacije, svijest o bijedi eksploatiranih i neiscrpne energije u milijunima vjernika. Bez obzira što islamistička teroristička galaksija ne nanosi Americi vitalnu štetu, ona iscrpljuje i prijeti mnogo ozbiljnijim (možda katastrofalnim) udarima. Ništa joj neće smanjiti potencijale dok se ne riješi palestinsko pitanje (bliskoistočna kriza u cjelini). Toga su bili svjesni svi predsjednici, od Cartera preko Clintona do Georgea W. Busha. Nije zato slučajno što je ovaj posljednji u samom jeku iračke krize i u vrijeme vojnih operacija inzistirao na globalnom rješenju sukoba na Bliskom istoku i na planu («maršruti» – «feuille de route») što su ga predložile Sjedinjene Američke Države, Evropska unija, Rusija i Organizacija ujedinjenih naroda za rješenje palestinsko-izraelskog sukoba osnivanjem palestinske države do 2005. Teško je u ovom času reći kako će se tu stvari razvijati, jasno je jedino da će se tome odupirati izraelski ekstremisti, osobito pak dvije palestinske terorističke skupine (Hammas i Džihad). Čak kad bi se događaji razvijali najoptimističnije, islamski svijet pružat će i dalje aktivni otpor američkoj hegemoniji: dva svijeta u latentnom sukobu.

Drugi se izazov ne zove ni Rusija ni Indija, premda one mogu postati vrlo snažni konkurenti – Rusija svojim nepreglednim prostranstvom, uspješnim porastom privrednog rasta (rekli smo: četiri posto u odnosu na američkih dva posto i evropskih jedan posto u 2002.) silnim sirovinskim rezervama, sposobnom inteligencijom, vrsnim pronalazačima; Indija uspješnim spojem najmodernije tehnologije i hinduske tradicije. Drugi se izazov zato zove Kina, djelomično Japan. Nije mali broj geopolitičkih stratega (jedan od njih i George Tenet, direktor CIA-e u trenutku Bushova preuzimanja vlasti) koji smatraju da Kina može najozbiljnije ugroziti američku hegemoniju pa čak ju od 2020. i preuzeti. Neki ne isključuju mogućnost stvaranja «dalekoistočnog pacifističkog bloka», tj. pretvaranja dvaju carstava, kineskog i japanskog, u jedno što bi privuklo i sve ostale prirodne «podanike-štićenike», od Južne Koreje preko Tajlanda do Indonezije. Premda ova perspektiva nema (zasada) mnogo izgleda da se ostvari, nju dugoročna planiranja ne smiju odbaciti. U svakom slučaju, Kina ostaje velikom američkom brigom jer nema načina da se njezin razvoj zaustavi ili uspori: industrijski razvijenoj Americi i Evropi prijeti recesija, kinesko je tržište njihova vitalna potreba. Prijenos robe i kapitala, što znači i prijenos tehnologije (jer Kinezi ne kupuju samo robu, na primjer, metro ili telekomunikacije nego i znanje koje je s tim vezano) pretvara Kinu u njima sličnog partnera što znači u konkurenta. Krug je zatvoren. Međutim, to je krug u kojem novi konkurent posjeduje četiri puta veću ljudsku masu od Sjedinjenih Američkih Država, što nije bez utjecaja ni na gospodarskom a kamoli na vojnom planu.

Ipak, paradoks je u tome što je upravo Evropska Unija najozbiljniji izazivač hegemoniji Sjedinjenih Američkih Država. Već sada se njezina ekonomska snaga može donekle mjeriti s američkom, već sada je na nekim područjima Evropa jednaka Sjedinjenim Američkim Državama. To je, dakako, važno i u političkoj sferi, ali nije najvažnije. Najvažnije je političko jedinstvo i vojna sila koja politici može dati adekvatnu podršku. Političko jedinstvo poduprto vojnom moći ubrzo bi ugrozilo američki hegemoniju. Ako je ova premisa točna i ako je točna hipoteza da Amerika ne želi ni s kim pa ni s Evropom dijeliti hegemoniju, tada je logično pretpostaviti da će Sjedinjene Američke Države učiniti sve što je u njihovoj moći da spriječe proces evropskog političkog ujedinjenja. De Gaulle je to pretpostavljao i zato je odbio ulazak Velike Britanije u tadašnju evropsku šestoricu: čuvajmo se trojanskog konja! Politički vođe nakon njega krenuli su obratnim putom, putom jedinstva zapadnog svijeta. Jesu li drugačije mogli postupiti s obzirom na Brežnjevljevu generalnu ofenzivu poslije Praškog proljeća i njegova sloma? O tome se može mnogo raspravljati, ostaje činjenicom da ni s padom Berlinskog zida (1989.) Evropska Unija nije napravila neke odlučne korake u pravcu svoje neovisnosti. Od 1968. do danas ništa nije toliko uzdrmalo Evropsku Uniju kao iračka kriza. Uvijek je bilo suprotnosti, neslaganja, svađa (osobito oko raznih profita), razilaženja, nesklada i prijetnji, ali se nikada u nekoj bitnoj odluci nije zbio ovakav rascjep kao sada: na jednoj strani Blair, Aznar, Berlusconi i ostala dvojica odnosno petorica, na drugoj strani Chirac, Schröder i milijunske povorke manifestanata (plus Putin kao iznenadni, sasvim suvišni saveznik). Kao da je Bushova administracija postigla svoj glavni cilj: divide et impera. Onaj tko misli da je hegemonija vrhovni zakon Sjedinjenih Američkih Država, taj se teško otima dojmu da je Americi bilo važnije slomiti evropsko jedinstvo (makar i bilo neznatno), nego pregaziti Sadama Huseina za što je uostalom trebalo svega četiri tjedna. Evropa danas pokazuje svoju duboku razjedinjenost (bez obzira na svečane izjave), NATO leži u ruševinama (bez obzira na lijepu maglu kojom se želi prekriti stvarnost), Velika Britanija, novi stari lider «američke Evrope», okružena je četvoricom svojih pristaša i povorkom bivših članica Varšavskog pakta. Pred ovakvom situacijom trebao je Chiracov optimizam pa da udari packe onima koji su još pred vratima Evrope a već su joj nevjerni i da krizu nazove dobrodošlom «jer se upravo kroz krize Evropa stvarala i jačala». Rijetki su dijelili njegov optimizam. Možda se ipak ne vara.

Da bi došlo do partnerskog zbližavanja i plodnog dijaloga između Amerike i Evrope potrebni bi bili koraci što ih sugerira ova knjiga, hipoteza ontološkog strukturalizma: evropska Antigona morala bi asimilirati (uz snagu koju ima) dodatni dio snage političkog Kreonta, američki Kreont morao bi sebe obogatiti sveukupnom raskošću moralne Antigone. Promjene su, dakle, nužne na obje strane, inače će moral ostati gluh na snagu a snaga na moral. Razvoj jednog partnera u pravcu dijaloške ili tjeskobne svijesti imat će velikog utjecaja na onog drugog. Ontološkostrukturalistička filozofija slobode otkriva i na ovom području da je rješenje u (nemogućem) spajanju suprotnosti a ne u njihovom apsolutiziranju: antiteze (i ovdje kao i svugdje) uzaludno traže Rješenje jer ih njihova imanentna logika i povijesna empirija (i ovdje: u svjetskoj politici) neminovno vodi svijesti da nema rješenja i da je razvoj prema rješenju jedino rješenje. Uostalom, taj je razvoj zapravo njihova trajna sudbina. Jer, suprotstavljeni stavovi kako ih je prikazao Kagan zapravo ne postoje: nije istina da Evropa živi samo na Veneri (u svijetu mira) a Amerika na Marsu (u svijetu rata), nego je istina da su već sada (odnosno oduvijek) i Evropa i Amerika obuzete žudnjom sjedinjavanja morala i snage, jer obje pripadaju sistemu koji ih na to sili. Ne postoji dakle na jednoj strani vizija totalne tolerancije (Levinasova filozofija alteriteta) a na drugoj strani vizija totalne agresivnosti (Sartreova filozofija subjektiviteta), nego i jedna i druga strana tragaju (trajno, u svim povijesnim fazama) za njihovim jedinstvom, koje je nemoguće i zato nestabilno, u stalnoj dinamici nastajanja i nestajanja. Povijesne su okolnosti vodile Evropu u zadnje vrijeme prema primatu moralnog imperativa, Ameriku prema naglašavanju prava snage kao temelja povijesne efikasnosti. I u jednom i u drugom «carstvu» takve su tendencije vrlo žive, ali je živ i dvostruki proces koji sprečava ove tendencije da idu do svog ekstrema.

S jedne strane, neugasiva svijest o neprevladivom rascjepu između idealnog i realnog upozorava da je svako nađeno rješenje samo privremeno. Svijest o rascjepu uvodi sumnju u svaki izbor, nameće dijalog u svaki monolog, ruši svaku optimističku samouvjerenost, kako onu koja se oslanja na moral i pravo, tako i onu koja vidi snagu kao jedino sredstvo za ostvarenje morala. I u Evropi i u Americi ova se svijest nikada ne gasi, čak ni onda kada se čini da je nema, čak ni u onim najtamnijim povijesnim trenucima kada se doista pretvara u posve sitnu luč. Ovaj unutrašnji dijalog snage s moralom i morala sa snagom najdragocjenije je nasljeđe koje su nam predali naši očevi, djedovi i pradjedovi. On nas podsjeća na katastrofe koje nastaju ako se popusti iskušenju apsolutnog rješenja, raznim ostvarenim jedinstvima morala i snage: »Gott mit uns» u najrazličitijim varijantama. Imperativ je dakle za svako od ovih carstava: istrajati u svom unutrašnjem dijalogu, učiniti ga što bogatijim, postojanijim, dubljim.

S druge strane, i Evropa i Amerika mogu sudjelovati u pravom dijalogu jedino ako su samostalni subjekti i ako se takvima međusobno priznaju i poštuju. Amerika je takav subjekt, Evropa još nije. Da bi bila korisna Americi i mogla ju korigirati u «vanjskom» dijalogu (s realnim pritiscima) Evropa mora postati politička sila. Unutrašnji dijalog (dijalog sa samim sobom) nije dovoljan da se zaustavimo na putu k Rješenju, k viziji vlastite Pravednosti. Potreban je Drugi da nam kaže da nismo Sve i da nam snagom zabrani da svoju misao pretvorimo u djelo. To je temeljni razlog koji je poticao i potiče najumnije snage i u Evropi i u Americi na stvaranje Evrope kao ravnopravnog američkog partnera.

Može li Evropa postati jedinstveni i cjelovit državni subjekt koji će potaknuti današnju Ameriku na odustajanje od njezinog (sadašnjeg) arogantnog subjektivizma (egotizma), ostaje otvorenim pitanjem. Jer, evropski je put prema političkom konstituiranju prilično neizvjestan. Sadašnja snaga Evropske Unije nije dovoljna da se unipolarni svijet pretvori u multipolarni. To se ne postiže riječima i željama, nego snagom. Vidljivo je da Evropska Unija nastoji zadobiti tu snagu, ali su ti pokušaji (još uvijek) takoreći u začetku. Bushova administracija s vizijom «američkog svjetskog poretka» nije previše zabrinuta tim pokušajima ali ih odbija (kao dugoročnu opasnost). Iračka kriza uputila je Evropsku Uniju prema snažnijoj koheziji, bez obzira što su stara «tripartitna» razilaženja (nacionalni suverenisti, evropski federalisti, konstruktivni realisti) i dalje živa. Rad evropske Konvencije, kojom predsjedava Valéry Giscard d’ Estaing i koja treba donijeti Ustav Evropske Unije, pokazuje da su «konstruktivni realisti» najdinamičniji, iako Velika Britanija i njezini sljedbenici ne pristaju (ni u kom slučaju) na pretvaranje Unije u superdržavu nego ističu da temelj Unije trebaju ostati nacionalne države (države-nacije) koje se sjedinjuju na gospodarstvenom, trgovačkom, transportnom, općepravnom, ekološkom, antikriminalističkom itd. planu ali ostaju slobodne i samostalne u obrambenoj, vanjskoj i poreznoj politici, bez obzira na djelomična usklađivanja i kompromise.

Prijedlozi Giscardove Konvencije nastoje prevladati razilaženja i naći kompromise, ali je vidljiva tendencija prema političkom sjedinjavanju: izbor predsjednika Unije s mandatom na dvije i pol godine (s mogućnošću još jednog mandata), imenovanje ministra vanjskih poslova na određeni rok (još nije jasno uz koga će biti «vezan»: ili uz Evropsko vijeće, ili uz Komisiju, ili će nositi «dvostruku kapu»; kandidatura Joschke Fischera), preciziranje odnosa između Evropskog vijeća (šefova država), Evropske komisije (kao temeljne operativne institucije) i Evropskog parlamenta, novi raspored predstavnika velikih, srednjih i malih država (6 + 8 + 11) u evropskim institucijama, osobito u Komisiji (što je izazvalo pravu pobunu malih i srednjih država, njih 19, s tezom da se Unija pretvara u «stvar» velikih), itd. Po svoj će se prilici sve to uskladiti i Konvencija uspješno završiti rad na izradi Ustava sredinom lipnja 2003. Međutim, ako Evropska Unija i dobije jasan, precizan i «proziran» (svakom shvaćanju dostupan) Ustav umjesto dosadašnje šume propisa i pravila, to još ne znači pretvaranje zbira evropskih država-nacija u jednu novu državu s punim državnim subjektivitetom i sa vojnom silom koja može biti garancija njezine političke strategije. Put do carstva bit će dug, ako ga uopće i bude. Za sada manjkaju tri bitne pretpostavke za formiranje prave evropske države: osjećaj (nacionalnog) identiteta, politička hijerarhija (koja bi nadmašila ili «ukinula», u Hegelovom smislu, države-nacije te omogućila brzo stvaranje evropske vojne sile, barem približno podudarne američkoj) i radikalne društvene reforme (koje će, između ostalog, koncentrirati znanstvena istraživanja, stvoriti od evropskog prostora jedinstven radni prostor, bitno smanjiti socijalne i regionalne razlike, omogućiti umirovljenicima da iziđu iz rezervata i postanu sastavni dijelovi njihove neposredne i šire okoline i, napokon, razbiti okoštale privilegije državnih službi učinivši ih kompetitivnijima i prikladnijima svijetu u kojem ne postoje jednom zauvijek postignute pozicije nego trajna borba za vrhunske rezultate).

Možda će biti potrebni veći šokovi od iračkog pa da se krene u dvadeset i prvo stoljeće. Sigurno je da ostala carstva neće ravnodušno promatrati pokušaje evropske transformacije, nismo izašli iz svijeta sukobljavanja. Isto tako: neće popustiti napetosti između dviju tendencija, tako kobnih u fazi iračkog rata, one «francusko-njemačke» i one «američke ili atlantske» (kojoj je pečat dao Tony Blair, zasigurno najrealniji i najlucidniji evropski političar, svjestan slabosti Evrope i snage Amerike, stvaralac dijaloga s Behemotom kao jedine realne taktike u odnosu na njegovu odlučnost da sprovede svoju volju). Kao što se zbilo u vrijeme iračke krize, svaka će članica Evropske Unije morati izabrati jednu od ovih dviju strategija ili težiti kompromisima. Jedan od važnih hendikepa u odnosu na druga carstva nije toliko svijest o pripadnosti jednoj kulturnoj, ekonomskoj i povijesnoj evropskoj cjelini (snažnijoj od jezičnih razlika) koliko manjak doživljaja te cjeline kao svog nacionalnog bića. Ostala (Kojèveljeva) suvremena carstva – osim možda indijskog i svakako islamskog gdje je nacionalno zamijenjeno vjerskim/kulturnim – počivaju na čvrstom temelju nacionalnog osjećaja koji je bio snaga i država-nacija: i Rusija, i Kina, i Japan, i Sjedinjene Američke Države nisu samo državni organizmi nego i živa nacionalna bića. Oni su zapravo velike države-nacije ili veliki nacionalni organizmi koji na neki način nastavljaju povijest od 1648., tako da se čovjek pita nije li Kojève izmislio termin carstvo samo zbog Evrope a mi ga od njega preuzeli, kao operativni pojam, da bismo shvatili fenomen evropskog i islamskog jedinstva i njegovo mjesto među drugim gigantima. U velikim državama-nacijama nacionalni osjećaj nije doživljavan i promatran kao nešto opasno i negativno, ne postoji u njima nekakva čudna (nedefinirana) granica koja odvaja nacionalističko od patriotskog. Nitko se ne srami biti nacionalist, branitelj nacionalne države, svog doma, svatko se ponosi nacionalnim uspjesima, što ne znači da su ksenofobija i rasizam dopušteni. S Evropom nije tako. Nema evropskog nacionalizma (ili, da izbjegnemo konfuziju: evropskog patriotizma). Može se reći da to nije ni važno. Doista, ne bi bilo važno da živimo u Kantovom a ne Hobbesovom svijetu. Evropa ne posjeduje ovu nevidljivu centripetalnu silu, često odsudnu u trenucima povijesnih izazova i tame. U Evropi još uvijek postoje mnogo veće sklonosti starim nacionalnim jedinstvima nego evropskoj cjelini. Čak bi se moglo reći da su i regionalni sastavi (srednjoevropski, sredozemni, balkanski, jugoslavenski, nordijski, itd.) doživljavani kao nešto bliže nego Evropa. Istina je da se stvari i u tom pogledu mijenjaju: doživljaj evropskog jedinstva danas je sto puta jači nego prije pedeset godina. Ne možemo znati kako će to izgledati za pedeset godina; možda će evropski nacionalizam/patriotizam biti jači od kineskog. Za sada znamo ovo: put i do evropskog političkog subjekta bit će dug i neizvjestan. Treba vjerovati u evropski genij kojem čovječanstvo toliko duguje te se nadati da dvadeset i prvo stoljeće neće biti i suton Evrope.

6.

Još samo nekoliko riječi o Pismima kojih u knjizi ima mnogo a zapravo čine mali dio onoga što sam pisao i razaslao brojnim osobama koje su na ovaj ili onaj način ušle u moj život. Navodim ih onako kako su bila napisana, posjedujem fotokopije što su mi ih primatelji poslali. Gotovo su sva napisana perom ili nalivperom, svega dva tri pisaćim strojem, nijedno kompjutorom kojim se inače služim. Ništa nisam u njima ispravljao, ni gramatičke pogreške, ni slabosti u stilskim konstrukcijama. Pravopis nisam dirao. Pravopisa je u mom životu bilo na klaftre pa bi bilo glupo da sada ova pisma usklađujem s novim pravopisom. Uostalom, s kojim?

Ovdje nema nijednog pisma što sam ih pisao majci, ocu, bratu. To najviše žalim. Neću pretjerivati ali mislim da se ne bih prevario kad bih rekao da ih je bilo preko tisuću. Majci sam pisao najredovnije, od pučkoškolskih izleta do njezine smrti, gotovo šezdeset godina. Kad sam 1972. napustio Zagreb pisao sam joj svaki tjedan, barem jednom, često i dva puta. Za razliku od drugih korespondenata, ona je bila najrevnija u odgovorima. Rečeno je da su pisma dijalozi sa samim sobom. To je u mnogome tako, ali ja sam s njom doista razgovarao i odgovarao: bila su to i dva monologa i lijepi razgovori. Ocu i bratu pisao sam drugačije nego njoj, puno sam teoretizirao, bojim se da bi me danas razočarala. No, to se nikada ne zna, možda i u njima živi ona konkretnost koja je, čini mi se, ispunjavala pisma majci. Sjećam se da sam joj uvijek pisao o sitnicama iz svog života, o beznačajnim stvarima, o ulicama, fakultetima, muzejima, ženama, izlozima, crkvama, kavanama, o staroj krami i novim pronalascima, o savjetima kako da se čuva, o radostima što smo ih imali, puno sjećanja, nostalgije, Korane, njezinog vrta i jorgovana. Ne znam postoje li negdje neka od tih pisama. Nisam imao snage da za njima tragam. To je kao grob u koji se ne dira.

Ovdje nema nijednog ljubavnog pisma, a napisao sam ih na tisuće, kažimo nekoliko tisuća. I to mi je žao jer vjerujem da bi neka među njima (da li i mnoga?) bila vrijedna kao znaci povijesti i mentaliteta dvadesetog stoljeća. Možda i kao zaustavljeni trenuci vremena koje teče i nestaje, kao cjeline koje imaju opravdanje u sebi bez obzira na onog tko ih je pisao: kao sugestivni intenziteti, približavanja nedostižnom. Katkada pomislim da u njima živim snažnije nego u svemu što sam objavio i da me ona bolje od svih mojih knjiga brane od nestanka. Jer: ništa nisam pisao s tolikom strašću, radošću, tugom i dramatičnom napetošću kao njih. Nezamislivo mi je bilo da bih nekoga mogao voljeti a da mu ne pišem. Kao da sam pismima branio i hranio svoju ljubav, kao da sam se bojao da bi bez pisama mogla nestati, uvenuti, osušiti se, još gore: pretvoriti se u banalno, svakodnevno. Pisao sam ih poslije susreta, uoči susreta, u istom danu, u istom gradu, iz daljina, iz drugih podneblja, nakon definitivnih rastanaka, u očekivanjima, u bibliotekama i vlakovima, u osamljenostima i usred najžešćih buka, iz iznenadne potrebe i neodoljive želje, opsjednut tijelom i pogledom, uvijek nestrpljiv da ne propustim privilegirani čas i da se što prije pretvorim u riječi na papiru. Nijednoga se ne sramim, ni onog najlascivnijeg, ni onog najsentimentalnijeg, ni onog najteoretskijeg, ni onog najbedastijeg. Svako od tih bezbrojnih pisama vidim kao uzaludno nastojanje da se otmem slobodi i doživim bitak, punoću, vječnost, ili barem: trenutačni nestanak u sjedinjenju koje će mi donijeti više od svih mojih intelektualnih ekstaza.

U njima nema ništa vulgarno. Od onih pisama što sam ih pisao kao dječak od dvanaest godina jednoj gospodični od trinaest ili četrnaest godina, kćeri visokog činovnika u Slunju (ili generala, ne sjećam se točno), s kojom sam se sastajao i grlio po Rastokama, pa do ovih današnjih pisama, traje jedna te ista težnja koju definiram kao pokušaj pretvaranja najsilovitije senzualnosti u najfiniju spiritualnost. I obratno. Kao da u toj težnji, koja me nikada nije napustila i za koju sam znao da me vodi Nemogućem, živi sva moja erotika. Ako postoji riječ nekog bludnika kojoj je moja riječ željela biti slična, onda je to riječ Charlesa Baudelairea. Kasno sam za to doznao, ali i ne znajući za njega slijedio sam njegov oksimoron: govoriti o putenom na način «neposredne distance» u kojoj se strastvena otvorenost i prisutnost tjelesnog izriču aluzijama, pointilističkim naznakama, snažnim potezima, tajnovitim približavanjima. Onome kome sam pisao ništa nisam tajio, ali sam znao da golotinja nije vrhunac nego da je vrhunac magija koja golotinju pretvara u tajnu, u pustolovinu. Tražio sam, poput Baudelairea u njegovim najboljim pjesmama, riječi koje nalikuju na skidanje, na onaj trenutak što ga ljubavnici produžuju da bi ono čemu idu izgledalo kao otkriće, kao iznenađenje. Htio sam da moja pisma budu približno slična onom proustovskom doživljaju u teatru (ili kinu) kada se svjetla gase, tmina biva sve veća, zastor se još ne diže, ono što nas čeka zastrto je velom a već je tu da nam donese užitak, sreću.

Nijedno od tih pisama nemam i nisam ponovno čitao. Znam da je golema većina nestala, uništena, bačena, spaljena. Znam da su neka sačuvana ali zaboravljena u memli svakodnevnog, u dimu razočaranja, u blizini smrti. Znam isto tako da su neka od njih i danas čitana, voljena. Neka sam pokušao dobiti da ih ovdje objavim, bio sam odbijen. To je sigurno bilo najbolje i najpametnije. Ova knjiga, dakle, šuti, o možda najvažnijem izvoru mog života i ja sve ovo spominjem kako se ne bi pomislilo da ih nisam pisao. Suprotno, upravo su me ta pisma učila i naučila kako se pišu prava pisma: ona se ne brišu i ne ispravljaju i zato zahtijevaju optimalnu koncentraciju. Ona traže pisanje perom ili nalivperom.

Ne mogu si zamisliti pisanje ljubavnih pisama pisaćim strojem a još manje kompjutorom, na kojem možeš brisati, dodavati, mijenjati kako ti srce zaželi i time praviti lijepe sastavke ali promašiti riječ koja je više proplamsaj i nepoznanica nego vješta konstrukcija. Ovo sam «posebno» pravilo pretvorio, od ranih dana, u «opće». Uz to: pišući perom izricao sam osobito poštovanje onom kome sam se obraćao, to je bio vanjski znak mojih sklonosti i simpatija. Iznimku sam činio jedino ako sam želio poštediti svog korespondenta (nenaviknutog na moj sitni rukopis) da se muči s odgonetavanjem mojih «buhica», što je, na primjer, u ovoj knjizi slučaj s pismima Krleži i Matvejeviću. Ali, odbijao sam molbe onih kojima sam redovno pisao a oni su se jadali i tražili da im pišem strojem. Moja je majka znala da neću ostaviti pero pa je radije kupila povećalo nego da me moli da pišem veća slova. Šolc je očekivao da ću mu poslije njegovih protesta («cijelo jutro izgubim na Tvoje pismo») pisati strojem, nisam se obazirao na njegove riječi. Gamulin nije bio tako odlučan, ali je sugerirao, pažljivo, uporno, «dobro bi bilo da pišeš mašinom». Ostao sam kod pera. U ovoj knjizi nema traga (brojnim) pismima što sam ih napisao. Čini se da su pisma Šolcu definitivno izgubljena, a što je s onima Gamulinu nisam se raspitivao. Postoji velik broj osoba kojima pišem, više ili manje redovno, a ovdje im također nema traga. Nisam ih namjerno izostavljao, najčešće sam pomišljao da su primatelji zametnuli ili bacili moja pisma pa im se nisam ni javljao molbom da mi ih pošalju. Neke pak, za koje pretpostavljam da su sačuvali moja pisma, nisam htio uznemirivati molbom da ih fotokopiraju. Tako je ovaj izbor ispao ovako kako je ispao, možda i nije loš.

Pisanje pisama moj je način života. Njim se borim protiv sebe samog i protiv vremena kojem pripadam. U tome leži najdublji razlog moje vjernosti peru i nalivperu. Do sredine 1970-ih pisao sam školskim perom zabodenim u posebno držalo, onakvo kakvo smo imali u pučkoj školi. Tih je držala odjednom nestalo, nabavio sam na vrijeme čitavu hrpu i još ih danas čuvam u plehnatoj kutiji u koju je moja majka spremala kekse. Pero je bilo najtanje tako da sam u jedan red teke mogao napisati onoliko koliko bi drugima bila potrebna tri ako ne i četiri reda. Ovakvim sam perom napisao 1975. one dvije pariške razglednice Vaništi, vidi se da još nisam prešao na nalivpero, jer s nalivperom ne bih mogao toliko toga napisati, bez obzira što su i «špice» nalivpera morale biti najfinije. Tinta uvijek nebeski plava, nikada crna.

Mene, sanjača sistema i spekulativnih konstrukcija, pisma, pero i plava tinta vode konkretnom. Čuvaju me da se ne survam u prazninu i potiču me da se vratim početnom: živi čovjek k živim ljudima.

Mene, taštog osvajača suvremenosti i informatičkog doba pisma, pero i plava tinta uče skromnosti, u kojoj titra nostalgija za nečim što je zauvijek prošlo, za ljepotom moje najranije mladosti.

U Zagrebu, koncem svibnja 2003.

Ostavi komentar

 
 
 
 
 
*